Ovo je važnije od svih petica

Oduvijek sam se divila vrijednoj, posvećenoj djeci koja su odlični đaci, treniraju dva sporta, sviraju neki instrument i podjednako su uspješni u svemu. Zavidjela sam roditeljima koji imaju takvu djecu, posebno njima, na uloženom trudu i snazi da sve to organizuju, prevezu i ostvare. Srce mi je bilo puno zbog slika na društvenim mrežama gdje djeca ljube svoje zlatne medalje, a ne znam ni ko su ni čiji su. U sebi sam tiho izgovarala svaka čast, za svaku fotografiju đačke knjižice sa svim peticama, potajno ponosna na činjenicu da takva djeca postoje i odrastaju ovdje među nama. Vrijedno, uporno guraju kroz život i čine svoje roditelje ponosnim.

Moja djeca nisu odlični đaci. Nemaju osjećaj da je to baš sve potrebno što se od njih očekuje, pa prioritete odrede sami. Mučan mi bude svaki odlazak na otvorena vrata i kad mi poslije roditeljskog kažu da ostanem. Stisnite ih malo, kaže nastavnica. Stiskam i previše, ali ni to, izgleda, nije dovoljno. Jače da stiskam ne umijem. Šta znači, uopšte, stiskajte ih?

Nervirala sam se, boljelo me je, jer sam željela da im pokažem koliko je uspjeh divna stvar i očekujem od njih vlastiti uspjeh iz škole, i da je to nemoguće. Oni nisu ja. Ja ne umijem da im stvorim osjećaj da treba da uče nakon škole još četiri sata.

Sami su po cijeli dan, dok sam na poslu. Za to vrijeme vrlo malo uče. Završe domaći, a onda rade sasvim nevjerovatne stvari. To su one stvari zbog kojih sam ponosna na njih. To su njihove zlatne medalje, sa ugraviranim mojim imenom. Nikada objavljene ni na jednoj društvenoj mreži.

Moje male djevojčice su odlučile da mi naprave tortu. Pravu. Sa šlagom odozgo. Našle su neki jednostavan recept na netu i napravile mi je za rođendan. Stavile su i svjećice. Uštedjele od užine. Tog dana nisu jele u školi, da bih ja imala crveni broj 40 na torti. Sin je popravio fijoke koje su se razlabavile. Tada sam plakala, i oni su plakali. Zajedno smo pojeli tu tortu i vodili psa vani. Častila sam ih ćevapima.

Dobijala sam lončiće sa posađenim cvijećem, grašak sa šećerom, domaći pečeni hljeb (sjećam se da je djelovao kao nešto drveno), promjenjene sijalice, popravljene kvake, sređen balkon sa jednim otvorenim pivom koje me čeka na stočiću. Dočekivale su me omiljene pjesme kada ulazim u kuću.

Pisali su mi pjesme, crtali remek djela na kojima piše da je to baš za mene i da sam najbolja na svijetu. Gomile poklona sačinjenih od krpica, štapića od sladoleda, lakova za nokte i rezanaca. Iscrtali su moju bijelu, dosadnu pamučnu spavaćicu flomasterima, da bude šarena za spavanje, da u njoj ljepše sanjam. Oribali kadu i lavabo, prali i prostirali odjeću. Mijenjali sami svoje posteljine, a meni moju omiljenu narančastu. Pravili mi minđuše od trešanja koje su sami ubrali, tješili me kada mi dođu preteški dani. Ne brini mama, biće sve ok, evo sredili smo kuću, znamo da te to raduje. Išli su u nabavku, okupali psa i odveli ga kod veterinara. Pomogli drugu oko nekog projekta za školu.

Mazali su mi leđa kada sam se jednom ukočila i ležali pored mene uveče uz TV dok ne zaspim. Pravili mi čajeve kada sam bila bolesna, i palačinke da ozdravim što prije. Hiljade jutarnjih kafa me je sačekalo na balkonu. Donosili mi mačke, pse, ježeve i vranu da ih spasimo zajedno. Ostavljali mi najsmješnije poruke na frižideru, razumijeli moju odluku da ne živimo sa njihovim ocem, razumijeli moju novu ljubav, prihvatili sve promjene i prilagodili se bez pogovora. Bili su oduvijek moja snaga, pokretač i inspiracija. Moja ekipa.

Njihova velika djela, čine njih troje najvećim osobama u mom životu. Iz mene ne govori pristrasnost, već ponos na to što sam u svom domu napravila rasadnik kvalitetnih ljudi koji će se u životu snaći gdje god da se obrenu. Nijedna petica iz matematike, fizike i hemije to ne može zamijeniti.

Sandra Todorović

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.