PSIHOPATOLOGIJA LIČNOSTI PIROMANA

Mark Kreapelin je prvi definisao termin piromanije kao vrstu impulsivnog ludila. Poznati psihoanalitičar Sigmund Freud se takođe bavio ovom tematikom i opisao je kao rezultat abnormalnog psihoseksualnog razvoja.

Piromanija je poremećaj kontrole impulsa u kojem pojedinac ima neuspjeh kontrole impulsa, uz kontinuirano paljenje, bez vidljivog motiva. Prema Petzu piromanija potiče od grčke riječi pyros – vatra i mania – ludilo, bijes.Treba praviti jasnu razliku između ovog poremećaja i paljenja zbog prikrivanja zločina, finansijske dobiti i sličnih motiva. Znači, potrebno je razlikovati podmetanjem požara sa namjerom dobitka i piromaniju. Djeca i omladina se klasifikuju u patološke i nepatološke slučajeve. Djeca vole da eksperimentišu vatrom, neki tinejdžeri se igraju „naučnika“, a da nijesu svjesni opasnosti. Oni koji spadaju u patološke slučajeve su svrstani u pet kategorija:

  1. Podmetanje požara kao vapaj za pomoć (kompezacija problema);
  2. Djeca na uzrastu od 11. do 15. godina mogu biti podmetači vatre i kroz taj oblik ponašanja iskazivati agresiju, vandalizam i zločinačke namjere. Međutim, oni su više opasni po imovinu nego po ljudske živote;
  3. Teško poremećeni postavljači požara su mladi kojima je dijagnostikovan psihotični ili paranoidni poremećaj, sa porivom paljenja vatre kao oblika samodestrukcije i suicida;
  4. Grupa sa kognitivnim poremećajima za podmetanje požara. Njihova kontrola impulsa je oštećena neurološkim i zdravstvenim stanjem, kao što je fetalni alkoholni sindrom;
  5. Sociokulturalni podmetači vatre su mladi ljudi koji pod uticajem socijalne sredine i konformizma pale da bi se uklopili u društvo.

Kod odraslih postoje slučajevi podmetanja požara i kod osoba sa mentalnom zaostalosti ili razvijenim procesima demencije.
U dijagnostici poremećaja piromanije moraju postojati relevantni dijagnostički kriterijumi, koji uključuju:

  • Ponavljanje požara sa intencijom, uz najmanje 3 puta;
  • isključenje drugih mentalnih poremećaja kao mogućih uzročnika paljenja;
  • osjećaj neopisivog unutrašnjeg zadovoljstva, u vidu egzaltacije, pred čin paljenja;
  • osjećaj olakšanja prilikom gledanja požara i
  • najčešće učestvovanje u gašenju.

Piromanija nije učestao poremaćaj. Prevalenca je 1-2%. Kod psihijatrijskih slučjeva od 3-6%. Većina piromana (90%) su muškarci. Podmetanje požara kod djece je česta pojava, ali taj vid paljenja je povezan sa poremećajima ponašanja, ADHD poremećajem ili poremećajima prilagođavanja. Najmlađi slučajevi dijagnostikovane piromanije su uzrasta od 3 godine.

Freud smatra podmetanje požara, kao i mnoge druge poremćaje kontrole impulsa, da su ekvivalent masturbacije. On je razvio svoje seksualno objašnjenje piromanije i istaknuo da bi uspostavili kontrolu nad svojim impulsima muškarci moraju izbaciti svoju seksualnu frustraciju. Takođe je napisao da je toplina koja zrači vatrom izaziva isti osjećaj koji prati stanje seksualne pobude, a oblik i kretanje plamena sugerišu falus u aktivnosti.

Na sociopsihološkom planu postoje mogući uzročnici piromanije. To su i sami prediktori zdravog načina odrastanja. U tu grupu spada: zdrava simbioza majka-dijete, afektivna vezanost majke i djeteta, funkionalnost uloge oca na socio-emocionalnom planu, razumijevanje dječijih potreba u skladu sa razvojem njegovog kognitivnog sistema, stimulacija zdravog načina života i sa veoma malim frustracijama u vidu kazne. To znači da dijete u toku djetinjstva mora da doživi veoma malu količinu zabrana koje su adekvatne datom momentu. Djetetu se ni u kojem slučaju, čak ni u situacijama šale ne smije oduzimati, ni impicitno, pravo na osnovna ljudska prava. To uključuje epitete omalovažavanja ličnosti, uslovlajvanja npr.: “Treba da budeš uredan da bi te voljeli!”. Prekoravanje djeteta treba da bude bazirano samo na njegovo ponašanje (npr.:”To što radiš nije ispravno. Čudi me tvoje ponašanje s obzirom da si pametno dijete!” U operacionalnom definisanju, odnos roditelja prema djetetu, uvijek se pokazao kao jedan od najrelevantnijih faktora rizika bilo kojeg psihičkog poremećaja. Osobe koje pate od poremećaja piromanije su fascinirane vatrom od ranog djetinjstva, i to zadovoljstvo se manifestuje kroz paljenje malih predmeta poput svijeća, prskalica i nekih drugih pirotehničkih sredstava do paljenja velikih objekata. Problem sa kontrolom impulsa ima najčešće karakter neke vrste osvete. Pored uzbuđenja prilikom čina paljenja, takve osobe mogu osjećati nemir, želju za osvetom, bijes, hostilnost, udružene sa disforijom i depresijom.

Uz piromaniju se najčešće kao komorbiditet sreću poremećaj raspoloženja, zloupotrebe psihoaktivnih supstanci i intermitentni eksplozini poremećaj (eksplozivna agresija bez predumišljaja). Pojedini istraživači ove oblasti vjeruju da ovakve ličnosti imaju određenu dozu opsesivno-kompulzivnog poremećaja.

Terapija se može bazirati na jačanju odnosa sa supstitutom oca zbog jačanja mehanizama samokontrole. Psihoterapijski tretman djece i adolescenata koji su imali najmanje dva uzastopna paljenja uključuje vještine rješavanja problema, upravljanje gnijevom, usavršavanje komunikacijskih vještin i trening kontrole agresije. Mnogo je teže liječiti piromaniju kod odraslih osoba zbog nedostatka saradnje i u cjelosti formirane ličnosti. Tretman treba da se sastoji od kombinovanog psihoterapijskog tremana i medikamentozne terapije za metabolite.

Piromanija postaje hronična bolest ukoliko se ne liječi. Većina piromana ne dobija nikakvu vrstu tretmana protiv bolesti. Slučajevima kojima bolest ide u remisiju često se angažuju i druga impulsivna ponašanja, kao što su nasilničko ponašanje, konzumiranje psihoaktivnih supstanci i kockanje. Do sada ne postoje ljekovi koji su primarno namijenjeni toj bolesti, ali postoje slektivni inhibitori stimulacije serotonina, antiepileptici, atipični antipsihotici.

Sve to implicira da je neophodno razvijati svijest ljudima u tom pravcu. Nauka danas sve više vjeruje da uopšte ne postoji genetički kod za poremećaje za koje se odavno vjeruje da su nastali genetikom. To znači da je nezdrava porodična klima mnogo važniji faktor od bilo čega.

Nađa Pekić

Nađa je specijalista psihologije i psihoterapeut transakcione analize u edukaciji. Diplomirala je psihologiju sa prosjekom 9,70 kao student generacije. Oblasti interesovanja su savjetodavni rad, istraživačka psihologija i eklektički pristup psihologije i umjetnosti.
Nađa Pekić

Latest posts by Nađa Pekić (see all)

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.