OVO TREBA DA PROČITATE: Nevjerovatan pismeni sastav jednog gimnazijalca koji će vas oraspoložiti

Pismeni zadatak jednog gimnazijalca zaslužuje da odvojite par minuta vremena i pažljivo ga pročitate.

Teme pismenog zadatka bile su “Koštana” i “Svjetlosti nesta, prestadoh da čitam i tuga me obli: opet živim”. Učenik je izabrao drugu temu.

Na svoj originalan sastav dobio je zasluženu ocjenu 5+, a rad vam prenosimo u cijelosti:

“Gledam, al’ oči su mi sklopljene. Osjećam miris svježe lakiranog drveta. Pomislih kako je moj m r t v a č k i sanduk prilično dobar za pare koje sam dao. Da, konačno sam u m r o.

Slušam popa koji nariče i djecu koja se deru: “Kuku! Strikooo!” Odlučih da se malo prošetam, da vidim je l’ mi baba Bosa došla na sahranu. Začudio sam se kad sam shvatio koliko se lako krećem. Moram priznati da sam zadovoljan. Sahrana je prilično dobro urađena. Mile, prvi gučevački trubač sa svojim bleh orkestrom dobro je obavljao posao. Svinja se okretala na ražnju, dok se moj pijani zet valjao u blatu. Baba Stana je sa djedom Milojicom zamišljeno gledala u moj g r o b i uzdisala.

Počeh da vičem: “Šta kukaš stara, nije Omoljica m r t a v, opet živim”, ali se sjetih da ne može da me čuje. Pogledah još jednom moje sirote unučiće i pomislih: “E djeco, djeco, ko je vas poznavao ni pakao mu neće teško pasti.”

Osjetih u tom trenutku kako me nešto vuče na gore: “E pa dodje vrijeme da se rastajemo”. Putovao sam, mogu vam reći, dobrih pet sati. Na vratima raja stajao je Sveti Petar.

“Zdravo Petre, pa dodje vrijeme da se i mi ispričamo”.

Petar me je mrko gledao, ali konačno prozbori:

“Ne piše ti se dobro, Omoljice, puno si griješio. Bog te čeka.”

Priznajem, malo sam se uplašio, jer ovo mi je, znate, bio prvi susret sa Bogom, a to nije mala stvar. Ćutim ja, ćuti on. I tako ćutimo mi jedno pola sata i konačno se odvažih pa rekoh: “Dobar dan, Bože!”. Opet ćutimo, a mene već počele i noge da izdaju. Znate, ne umire čovjek svaki dan.

Konačno Bog popravi kravatu, promeškolji se malo na svom oblaku i reče: “Kaži Omoljice.”

Ovaj govor sam prilično dugo spremao pa sam riješio da mu kažem sve od prve do posljednje riječi:

“O Bože, vladaru carstva nebeskog, Ti koji nebom hodaš, Tvorcu mog psa Marka, sinova Mirka i Žuje, baba Bose i djeda Radovana, mog kuma Spasoja i izvinjavam se ako sam nekoga u svoj brzopletosti zaboravio da spomenem…”

Tu stadoh i primjetih da se zbunio. Zamislite – Bog tako veliki, ja tako mali, pa se zbunio preda mnom. Medjutim, našao je nekako prave riječi, pa reče:

– Jesi li ti Omoljice pročitao “Koštanu”?

– Nisam – velim ja.

– A jesi li, Omoljice, primjetio da svjetlosti nesta?

– Nisam – opet ću ja zbunjeno.

– Da li te tuga obli, Omoljice?

– Ne Gospode – rekoh – a zašto?

– Zato što je to, Omoljice, tema ovog pismenog zadatka, i bojim se da si promašio temu.

Bog je moćan – pomislih u sebi…

(Dobio je 5+)

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.