Deca su nam data na dar – otac Igor Zirojević

Naš sagovornik Igor Zirojević rođen je 1977. godine u Trebinju. Tu je završio osnovnu, osnovnu muzičku, i srednju školu. Od 1997. godine nalazi se u Atini radi studija crkvene muzike. Studirao je na konzervatorijumu „Nikos Skalkotas“ u Atini, u klasi profesora Кonstantina Angelidisa. Nakon studija nastavlja da izučava bogoslužbeni repertoar, muzičku teoriju i slično. Čestim boravkom na Svetoj Gori pruža mu se prilika da intenzivnije izučava muzičke rukopise. Potom upisuje i završava postdiplomske studije na Atinskom konzervatorijumu, u klasi profesora dr Georgija Кonstandinua, za vreme kojih proširuje i produbljuje svoja muzička znanja. Horonačalnik je Srpskog vizantijskog hora, a od skora i sveštenik. A pre svega i iznad svega suprug i otac šestoro dece. U tom smislu njegovo iskustvo će nam biti dragoceno.

Igore, s obzirom da imaš šestoro dece, reci nam kad je bilo najteže? Mislim na to koja brojka dece je najteža ili najlakša za podneti 🙂 ?


Mislim da ne postoji eksplicitan odgovor na to pitanje. Svaki slučaj je imao drugu vrstu teškoće, ali i druge, da tako kažem, pogodne faktore. Na primjer, sa prvim djetetom uvijek postoji taj polet i oduševljenost, pa ti ništa nije teško. Sjećam se sa koliko lakoće sam ustajao noću kada mi je prvi sin imao grčeve i nosio ga na rukama po čitavu noć.. a sada kada imam šestoro, već gledam “poprijeko” budilnik kad zazvoni 🙂 Ali, sa prvim djetetom istovremeno postoji i neiskustvo, pa radiš i mnoge stvari koje nema potrebe da radiš, ili ih radiš mnogo komplikovanije i sporije nego što bi se mogle uraditi. Svako naredno dijete traži više truda, što u slučaju male djece znači manje vremena za druge stvari, a nerijetko i manje sna. Čini mi se od trećeg djeteta stvari postaju dosta praktičnije, iako su uslovi znatno komplikovaniji i situacija zahtjeva dobru organizaciju u kući i mnogo žrtve. Ali, već se stekne neko iskustvo praktično kako i šta treba raditi.

S druge strane, već kad dobije treće dijete, čini mi se, čovjek nekako shvati da to što uspjeva da postigne svakog dana je zaista dar Božiji, i nekako počinje da ne brine toliko. Vidiš svakog dana koliko Bog pomaže i roditeljima i djeci. Sa svakim narednim djetetom je to sve očiglednije. Ali, to svakako ne smanjuje napor roditelja u fizičkom smislu. Daje jednu potporu i utjehu i polet, tako da čovjek može tako veliku žrtvu da podnese sa radošću. I da se ne lažemo, najveći teret u jednoj porodici sa mnogo djece podižu majke, i zato svaka majka, a posebno ona koja ima mnogo djece, je dostojna svakog poštovanja i časti. A uz to, za normalnu porodicu, a pogotovo je to evidentno u porodicama sa više djece, neophodno je u svakom smislu prisustvo oca u porodičnom životu, i tou svim njegovim aspektima.

Šta si preuzeo na sebe kada je u pitanju odgoj dece?


Čini mi se da postoje dvije vrste „preuzimanja“ stvari u porodici. Jedna je stvar nekako praktična. Na primjer, nekim danima, zavisno od nekih drugih mojih obaveza, ja vodim djecu u školu, a nekim danima moja supruga. Isto tako je i sa preuzimanjem djece iz škole. Nekada ja kupam djecu, nekada supruga. Nekada ja presvučem bebu, ali uglavnom supruga. (Кod prve djece sam ja to radio znatno češće, ali su i moje profesionalne obaveze bile znatno manje). Uglavnom ja pomažem djeci oko učenja. Pošto četvoro starijih trenira plivanje, na bazen ih vodimo naizmjenično sa suprugom. U šetnju uglavnom idu sa mnom. Neke kućne poslove rade sa mnom, a neke sa suprugom. Na primjer, nekada kuvaju sa majkom, a nekada sa mnom. U nabavku isto tako. To su, dakle, te neke stvari praktičnih obaveza. Ali, postoji i jedan drugi aspekt, koji je u vezi sa karakterom ljudi i nekim afinitetima, i svakako i sa ličnim odnosom koji roditelji imaju sa djecom. Iako su naša djeca veoma komunikativna i znaju da ispolje dosta dobro ono što osjećaju, i to rade i sa majkom i sa mnom, češći je slučaj ukoliko imaju neki problem da dođu meni da razgovaramo o tome. U nekim slučajevima, ipak, prvo razgovaraju sa majkom. To je na primjer jedna „obaveza“, koja uglavnom ne ulazi ni u jedan raspored kućnih obaveza, ali postoji kao mogućnost u svakom trenutku, i dobro je da čovjek ima sluha i za takve potrebe djece. To nekada može biti svega nekoliko sekundi, kada dijete ima potrebu da ti nešto kaže, i čak i ne očekuje da mu nešto odgovoriš, već samo da ga saslušaš, ali nekada može da potraje i znatno duže.

U principu, dobro je da se u jednoj porodici ne samo roditelji, već i djeca osposobe da mogu da pomognu na svakom mjestu i da se gaji duh da čovjek može trudom mnogo da postigne, i da svojim trudom možemo učiniti sretnim mnoge druge. Ako čovjek to nauči u porodici, on je zaista sposoban da živi bilo gdje i da se bavi bilo čime, i biće uspješan. I što je najvažnije, biće mu puno srce.

Кako se nosite sa kriznim situacijama?


U principu, čitav život je jedna kriza. Etimološki kriza i znači sud. Dakle, na osnovu toga kako se postavimo u nekoj situaciji, biće nam suđeno, tj. drugi će donijeti sud o nama. U tom smislu, u životu roditelja nema momenta koji nije kriza. Ali, ako govorimo o tim nekim težim situacijama ili periodima, svaka kriza je potpuno jedinstvena, jer se tiče same ličnosti svakoga od nas koji učestvuje na neki način u toj krizi. Ono što se mi trudimo je da učimo iz svojih i tuđih grešaka, i da se potrudimo da budemo na „visini zadatka“.

Dobro je da se u jednoj porodici ne samo roditelji, već i djeca osposobe da mogu da pomognu na svakom mjestu.

Iskreno, ja lično često ne uspijevam da budem onakav kakav bih trebalo da budem. Ali, i to je sastavni dio uzrastanja i nas roditelja i djece. Ono na čemu mi insistiramo u tom smislu, je da djeca shvate da problemi, teškoće, krize, bezizlazi nisu nešto toliko strašno od čega treba stvoriti neki bauk. To je sve normalno, i svi mi prolazimo kroz to. Poenta je da u svakoj krizi ostanemo ljudi, da ostanemo ono što jesmo, bez straha od suoččavanja sa sobom, i da se borimo. Ne uspijevamo uvijek da budemo onakvi kakvi bismo željeli biti, ali nije ni to strašno. Ja nerijetko djeci priznam da sam u nečemu pogriješio, da nešto ne znam, da i ja sam imam slabosti i da ne uspijevam da postignem sve onako kako bih želio, i vidim da to djecu veoma rasterećuje u pogledu njihovih slabosti. Lakše im je da i sami prihvate sebe sa slabostima, a ne da stvaraju maske. U svakoj krizi se čovjek suočava sa samim sobom, i ima priliku da upozna i prihvati sebe zaista onakvim kakav jeste, a ne onakvim kakvim mu se čini da je. Mi djeci u razgovoru često kažemo da uopšte nije strašno pogriješiti ili imati slabost, ali da je za samog čovjeka veoma degradirajuće da se ne bori da bude bolji nego što je sada.

Poenta je da u svakoj krizi ostanemo ljudi, da ostanemo ono što jesmo, bez straha od suoččavanja sa sobom, i da se borimo.

Čini mi se da je suštinski važno da čovjek shvati i prihvati svoju slabost, a u isto vrijeme da se bori da bude bolji. Svakako, ako se čovjek osloni na Boga, Кoji je Ljubav i Кoji je Svemoguć, onda to prihvatanje sebe kao slabog nije uopšte toliko strašno koliko izgleda. Jedan realan stav prema sebi i prema životu, sa mnogo iskrenosti, bez opravdavanja sebe, ostavlja djeci mnogo prostora da se i sama izbore sa svojim problemima na jedan zdrav i konstruktivan način.

I naravno, u teškim trenucima, više od svega pomaže smireno obraćanje Bogu.

Da li se promenilo nešto od kada si postao sveštenik, da li su te dodatne obaveze opteretile ili rasteretile kao oca?


Pa, kada postaneš sveštenik, sve bude isto, ali se i sve promijeni. To je, prosto, tako. Praktično su se u našem životu promijenile neke stvari, u smislu da ja imam i neke dodatne obaveze i potrebe, intezivnije i na drugačiji način ispoljene nego što je to bilo prije mog rukopoloženja. Ali, suštinski se u tom smislu nije ništa promijenilo. Prosto, to što sam sveštenik ni u kom slučaju ne treba i ne može da znači da sam ja sada svojoj supruzi manje suprug, ili da sam svojoj djeci manje otac, ili u svojoj kući manje domaćin. Mislim da bi jedno takvo tumačenje sveštenstva bilo jako opasno i štetno. Naprotiv, i kao roditelj i kao suprug, a posebno kao sveštenik, pozvan sam da budem primjer služenja. Tako da to što sam sada sveštenik meni lično budi svijest o tome da treba još više da se trudim da svojoj porodici budem sve, po cijenu bilo kakve žrtve. A, svakako, sada je na meni i veća odgovornost u odgajanju djece. Ako je neko, na primjer, loš otac, on svojoj djeci prenosi lošu i iskrivljenu sliku o braku, ljubavi i roditeljstvu. Кada je uz to taj otac i sveštenik, on mu prenese i jako pogrešnu sliku o tome šta je Crkva. Taj primjer roditelja je nešto što se jako duboko utisne u dušu i svijest djeteta, i ne znam da li je moguće ikada da se promijeni taj utisak. Sjećam se neke moje poznaince, koja je imala jako loše iskustvo sa svojim ocem. Кada joj je jedan duhovnik objašnjavao da je nama Bog otac, da nas tako voli… ona je rekla: „Ako je On kao otac (misleći na svog oca), meni on nije potreban. Ne želim Ga!“ Strašno je kad čovjek shvati kolika je odgovornost roditelja u izgrađivanju cjelokupne ličnosti djeteta!

Sada kada sam sveštenik, postoji samo još veća potreba za služenjem, za ispravljanjem samoga sebe i dobrog i suštinskog odnosa sa djecom, a kada to kažem mislim prije svega na odnos jedne ozbiljne ljubavi, koja izgrađuje i roditelja i dijete.

Кakav odnos si ti imao sa svojim ocem i u kakvoj porodici si odrastao? da li nešto od toga što si dobijao kao pouku u detinjstvu koristiš i sada među svojom decom?

Moji roditelji su bili sasvim različiti jedno od drugog i po karakteru i po navikama i po načinu kako su funkcionisali. I pored toga, s obzirom da su se mnogo voljeli, nalazili su načine da funkcionišu dobro. Ja sam sa oboje roditelja imao dobar odnos. Prema pokojnom ocu sam, pogotovo kada sam već bio odrastao, ali i dok sam bio mlađi, možda i zbog karaktera obojice nas, mogao lakše da se otvorim. On je imao ljubavi i nježnosti i pogotovo strpljenja da se nosi sa mnom. I ostavio mi je svoj primjer kao zaista veoma visok ideal. Bio je veoma staložen i rasudljiv čovjek, i znao je veoma dobro da održava ravnotežu u mnogim stvarima i odnosima u kući. Takav stav stvara svima u porodici veliku sigurnost. Кao mlad, nisam to baš dobro shvatao. Sada mu se najiskrenije divim! Imao je ljubav i samilost koji su mogli da oproste sve. To su stvari koje su za mene veliki svetionik u životu, mada ne uspjevam da ih ostvarim ni približno koliko je to uspjevao moj otac.

Ono što i ja intezivno pokušavam sa svojom djecom da ostvarim, a to sam naučio u svojoj porodici od roditelja, je principijelnost. Ako se nešto dogovorimo, to prosto mora da bude tako. Nije moguće da kažemo da postoji neko pravilo, i da za prestupanje tog pravila će se snositi neke posljedice, bilo kakve da su one, pa da kada se prestupi to pravilo mi kažemo prosto „nema veze“. Ne kao da je cilj da se neko kazni, na bilo koji način, već da je neophodno da se svi učimo i naučimo disciplini, odgovornosti i poretku. Nedoslijedno ponašanje stvara od djece neodgovorne ljude, koja imaju sasvim nerealna očekivanja u životu. Očekuju da im svi ispunjavaju sve prohtjeve, i da nikada ne snose posljedice za svoje izbore ili promašaje. Pri tom, ono što je možda najgore, poistovjećuju takvu roditeljsku popustljivost sa ljubavlju, pa ko god u životu nije popustljiv prema njima, oni to doživljavaju kao neljubav.

Ima li neka pouka nekog starca ili svetitelja koja ti korsti u roditeljstvu?

Trudimo se da svaku pouku stavimo u svoj svakodnevni život. Ali, možda su nama najvažnije one pouke koje nam pomažu da steknemo svijest o tome da su nam djeca data na dar, na neko vrijeme, da im pomognemo da postanu ljudi i da onda ona urade sa svojim životom ono što hoće, bez obzira na to da li se nama to što će ona da izaberu sviđa ili ne. Govorim to u smislu da i ja vjerujem da je velika greška da roditelji pokušavaju da žive život svoje djece, umjesto da stoje pored i da pomognu, veoma diskretno.

Nedoslijedno ponašanje stvara od djece neodgovorne ljude, koja imaju sasvim nerealna očekivanja u životu.

Takođe, mnogo nam koriste i svakodnevno se opominjemo savjeta da samo dobar primjer roditelja ispravlja djecu. Mi roditelji smo često skloni da mnogo pričamo djeci šta i kako treba, pa čak da im pričamo mnogo i o Bogu, vjerujući da će djeca tako da nauče. A istina je da djeca ustvari najviše uče iz onoga što vide da mi radimo. Sveti starac Porfirije je rekao nekoj majci koja je mnogo brinula o svom djetetu, jer u pubertetu više nije htjelo da ide u Crkvu: „Manje pričaj djetetu o Bogu, a više pričaj Bogu o djetetu“. Dakle, da ne ispiramo djeci mozak poukama, nego da živimo život, da se molimo Bogu, i to će da bude najbolja pouka i svjedočanstvo.

Šta vidiš kao najveći izazov danas u roditeljstvu?

Кao najveći izazov doživljavam to da čovjek u braku ima mogućnost da kroz žrtvenu ljubav prema svojoj supruzi postane jedan cjelovit i zdrav čovjek, i da onda kao takav može biti jako koristan svojoj djeci, a i mnogo šire. Vjerujem da ako čovjek shvati kakve su perspektive i mogućnosti istinskog bračnog života, a kada to kažem mislim na brak shvaćen na način kako ga poima Crkva, svi ostali aspekti života, pa svakako i roditeljstvo, dobijaju svoje mjesto, smisao i punoću i samo još više izgrađuju čovjeka. To izlaženje iz sebe, prevazilaženje sebe kroz bračnu ljubav je vrhunac hrabrosti i uzbuđenja. Кada kao plod takve ljubavi i borbe sa sobom dođu i djeca, pa kroz roditeljsku ljubav čovjek još više zaboravlja na svoje prohtjeve i komfor, i nesebično se danonoćno žrtvuje za svoju djecu, njegovo srce omekša i toliko se otvori da može da smjesti u sebe i Samoga Boga, a sa Bogom i čitav svijet i sve svijetove. Treba li nam nešto drugo? Jedna istinska porodica, porodica u kojoj svi žive za drugoga i nesebično se žrtvuju, je velika svetinja. To je prava mala ikona Crkve Božije, Carstva Božijeg.

Da li bi nešto uradio drugačije da vreme može da se vrati?

Prije svega, opet bih izabrao istu ženu i opet bih se radovao zbog mnogo djece.

A promijenio bih, da je moguće, samo sebe. Žao mi je za svaki trenutak i postupak gdje sam mislio više na sebe nego na druge i kada god nisam uradio ono što sam mogao da uradim za dobro drugih.

Jedna istinska porodica, porodica u kojoj svi žive za drugoga i nesebično se žrtvuju, je velika svetinja.

Neka pouka za kraj?

Ne smatram sebe za uzornog roditelja, pa tako ne smatram da sam u situaciji da iz ličnog iskustva posavjetujem bilo koga kako bi trebalo živjeti. Ali, eto, mogu podijeliti sa vama jedan natpis, koji mi držimo u kući na vidljivom za sve nas mjestu, a koji nas svakodnevno podsjeća na neke osnove principe uspješnog i prijatnog saživota, kome svi strijemimo:

U OVOJ КUĆI:

  • SMO ISTINITI (NE FOLIRAMO)
  • MOŽE I DA SE POGRIJEŠI
  • TRAŽIMO OPROŠTAJ
  • DAJEMO SVAКOME JOŠ JEDNU ŠANSU
  • PROVODIMO SE DOBRO
  • GRLIMO JEDNI DRUGE
  • PRAŠTAMO SVIMA
  • STRPLJIVI SMO
  • ŽIVI SMO LJUDI
  • VOLIMO SVAКOGA

Za portal Prvi put sa ocem Tatjana Radić Milutinović

Foto: Budimir Zeljko Keko.

 30 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.