Gladni, siti, nezasiti

Tamo gdje nule vladaju antropologija je uvijek podređena zoologiji 

Navedena misao gospodina Đurića, podrazumijeva se, mogla bi da glasi: „Tamo gde nule vladaju antropologija je uvek podređena zoologiji”. Ista nam je sudba kleta, razlika je samo u izgovoru. Beda je možda nešto bijednija od bijede, ali je i bijeda užasavajuće bedna. U Titogradu, dakle, ili Biogradu, sasvim svejedno…

Sjećate se možda, vi prepotopski kojima i sam malenkošću svojom i marginalnošću svojom pripadam, kako su nam očevi i matere govorili: jede se šta se ima, a ne šta se hoće. Pa bi nam još začinili: Nije ti ovo hotel. Jer, pretpostavljalo se u našem socrealističkom Edenu, da je dovoljno ono što se ima i, naravno, da samo u hotelima ima i onoga što se želi. I još: da je od majčine kuhinjice u kojoj je uvijek bilo taman, pa do hotela, u kojem je uvijek bilo previše, dug put stradalništva. Prava pravcata kalvarija. Ako hoćeš i više nego što imaš, može te strefiti malj metafizičkog usuda. To je ono o vreći i onome ko je htio još…

Pošto smo poodavno izagnati iz socrealističkog Edena koji nam je tada, dok ništa nijesmo znali, ličio na razblaženu verziju pakla, spoznali smo zašto je čak i sivi sirotinjski socrealistički raj, pravi pravcati raj za ovaj pravi-pravcati pakao. Ne dao nam Onaj koji često drijema, a nikada ne spava, da i ovo crno čudo koje nas je pritislo nekada bude pravi pravcati miloistički raj za pakao koji će nas tek snaći. Teško je i najmaštovitijem maštaru i najlunatičnijem mjesečaru zamisliti budućnost koja će biti toliko gora od ove nepodnošljivosti u kojoj se davimo…No, nikad se ne zna, kako kažu pametari, koji sve znaju, ali ne znaju ono što je najvažnije…

Biti gladan, teško je. Biti sit, dobro je. Biti nezasit, strašno je. Sa stanovišta zoologije i antropologije koje postaju sestrice bliznakinje u ovim našim antropološko-zoološkim vremenima. Nekako crni čovjek sve više podsjeća na crnju životinju i samo čeka da se izrečena činjenica i evolutivno potvrdi. Dakle, uskoro će nam izrasti rogovi i rep, a postaćemo i papkari ili kopitari u zavisnosti od genetičkeog šifrarnika i nacionalnog i partijskog opredjeljenja…

Gladno čeljade tumara pustinjom života sa jedinom i jasnom namjerom da čime god zapuši svoju beskrajnu bezdanicu gladi. Gladna jedinka neće postati sita persona sve dok je nezasitih koji se hrane njenom glađu. Kad nezasite ale minu ovim nezasitim svijetom, gladni će se nasititi. A to će biti-otprilike nikad. Možda, kako bi to protolkovali naši premudraci: kad krme ispravi repić ili kad neko objavi zbirku italijanskih epskih junačkih pjesamah.

Sitio čeljade tumara takođe svojim puteljcima i putevima i ono samo po sebi nije ništa krivo. Dakle, živo je i zdravo, ništa mu ne fali, ima koliko mu treba. Kao onomad u gorenatuknutom socrealističkom raju. Sitost nije krivica. Sitost je valjda podrazumijevajuća pravica. Sit nije kriv što je sit. Samo je gladan kriv što je živ. I još nešto: Sit gladnome vjeruje. Jer sitost u sebi nosi sjećanje na utoljenu glad. Suma sumarum: siti nijesu problem, niti je njihova sitost uzrok nečije gladi…

Nezasiti, dakle, nose sobom cijelo prokletstvo ovoga gladnoga svijeta. Nezasit je onaj skot koji gladnome ne vjeruje. Koji gladnoga ne čuje. Koji gladnoga dodatno izgladnjuje. Koji gladnome umjesto hljeba nudi kamen. Kome je gladni kriv što je živ i koji u beskrajnoj gladi jadnika koji gladuje vidi beskrajno trajanje svoje nezasitosti…Jeziva nemaština gladnih je pseća razdraganost njegovog alavog orgijanja…

Nezasiti, dakle, nije čeljade, nije čovjek, on je stvor koji može da proždere sve što okom vidi i uhom čuje osim sopstvene i strašne nezasitosti. U trbušini naših nezasitih stvorova može se naći mnogo više nego u trbuhu onih strašnih prepotopskih nemani koje i danas haraju našom mitološkom podsviješću. Ako bi neko nekada nekim metafizičkim skalpelom rasporio nekog našeg nezasitnika zgranuo bi se od strašnog utrobnog čuda. U nezasitoj trbušini mogao bi pronaći gotovo sve ono što nije za jelo, ali jeste za žderanje…

Nezasite ale progutale su sve važno iz prošlosti. Polokale su cijelu našu sadašnjost i pokrkale su budućnost koja vjerovatno neće doći ukoliko je neko ne oslobodi iz utrobnih nezasitih trapova…

Nezasiti su, dakle, zlo naših malenih gladnih carstava. Jer kad neko poždere slobodu, posrče istinu i poloče pravdu ostavio je samo glad koja ga i dalje hrani…

Izvor: Fenomeni.me / Rajko Đurić

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.