NAŠA DJECA POSTAJU SVE GORA I GORA: NAUČNICA POZIVA NA HITNE PROMJENE U ODGAJANJU DJECE

Tekst koji bi zaista trebalo da svi pročitamo kako bi što prije uočili ogromne greške koje činimo kao roditelji i napravili promjene koje će biti od ogromnog značaja našim mališanima na duže staze.

Na osnovu svog iskustva, Viktorija Prudej, radni terapeut, uvidjela je nešto toliko rašireno i alarmantno u svijetu roditeljstva danas, te bi bilo lijepo da svako ko brine o budućnosti svoje djece, pročita ovaj članak.

“Radni sam terapeut sa godinama i godinama iskustva rada s djecom, roditeljima i učiteljima, i da, slažem se – naša djeca postaju sve gora i gora u mnogim pogledima.

Čujem stalno istu poruku od svakog učitelja kojeg upoznam. Jasno je da otkad sam radni terapeut, viđam pad u društvenom, emocionalnom i akademskom funkcionisanju djece, kao i snažan porast poteškoća u učenju i drugih dijagnoza.

Kao što znamo, mozak je promjenljiv. Zbog okruženja, možemo ga učiniti snažnijim ili slabijim. Čvrsto verujem da, uprkos našim najboljim namjerama, nažalost mijenjamo mozak naše djece u pogrešnom smjeru.

Evo zašto:

1. DECA DOBIJU SVE ŠTO ŽELE KADA TO ŽELE

‘Gladan sam!’ –  u sekundi ću se zaustaviti kod restorana. ‘Žedan sam!’ – evo automata! ‘Dosadno mi je!’ –  uzmi moj telefon! Sposobnost da se odgodi zadovoljenje njihove potrebe je jedna od ključnih karika za budući uspjeh. Imamo najbolje namere – da učinimo svoju djecu srećnom – ali, nažalost, usrećujemo ih u tom trenutku, ali ih činimo nesrećnim na duge staze. Biti sposoban odgoditi zadovoljenje potrebe djece znači biti sposoban funkcionisati pod stresom. Naša djeca polako postaju manje spremna da se nose i s najmanjim izvorima stresa, koji im postanu velike prepreke u postizanju uspjeha u životu.

Nemogućnost da se odgodi zadovoljenje potrebe djece se često vidi u učionicama, tržnim centrima, restoranima i prodavnicama igračaka, kada dijete čuje “Ne!”, jer su ih roditelji naučili da dobiju odmah šta žele.

2. OGRANIČENA DRUŠTVENA INTERAKCIJA

Svi imamo obaveze, tako da djeci dajemo digitalne uređaje i njih takođe ‘zapošljavamo’. Prije su se djeca igrala napolju, gdje su u prirodnom okruženju učila i vježbala socijalne vještine. Nažalost, tehnologija je zamijenila vrijeme provedeno napolju. Takođe, tehnologija je onemogućila interakciju roditelja i djece. Očito, naša djeca zaostaju… Tehnologija ne može pomoći djeci da razviju socijalne veštine, a većina uspješnih ljudi upravo ima ove veštine. To je prioritet.

Mozak je kao mišić koji se može vježbati. Ako želite da vaše dijete zna da vozi bicikl, učite ga tome. Ako želite da vaše dijete bude sposobno da čeka, treba ga naučiti strpljenju. Ako želite da se vaše dijete socijalizuje, treba ga naučiti socijalnim vještinama. Sve ovo se primjenjuje i kod drugih vještina. Nema razlike!

3. BESKRAJNA ZABAVA

Stvorili smo vještački svijet zabave za našu djecu. Ne postoje dosadni trenuci. Onoga trenutka kad postane tiho, požurimo da ih zabavimo jer, u suprotnom, osjećamo da ne obavljamo svoju roditeljsku dužnost. Živimo u dva odvojena svijeta. Oni imaju svoj ‘svijet zabave’, a mi imamo naš ‘poslovni svijet’.

Zašto nam djeca ne pomažu u kuhinji ili s odećom? Zašto ne raspreme svoje igračke? To je detaljan, jednoličan posao koji uvježbava mozak da bude djelotvoran i funkcioniše za vrijeme ‘dosade’, što je isti ‘mišić’ koji na kraju zahtjeva da se poduči u školi. Kad dođu u školu i treba da pišu, njihov odgovor je ‘Ne mogu. Preteško je. Predosadno.’ Zašto? Zato što se ‘mišić’ za rad ne vježba beskonačnom zabavom. Uvježbava se radom.

4. TEHNOLOGIJA

Koristiti tehnologiju kao ‘besplatno čuvanje djece’ zapravo uopšte nije besplatno. Naplata vas čeka odmah iza ugla. Plaćamo dječjim nervnim sistemom, njihovom pažnjom i njihovom sposobnošću za odgađanjem zadovoljenja potreba. U poređenju s virtuelnom stvarnošću, svakodnevni život je dosadan.

U poređenju sa virtuelnom stvarnošću, svakodnevni život je dosadan. Kad djeca dođu u učionicu, izložena su ljudskim glasovima i primerenim vizualnim nadražajima, što je suprotno od onoga kada su bombardovana grafičkim eksplozijama i posebnim efektima koje su navikli da gledaju na ekranima. Nakon nekoliko sati provedenih u virtuelnoj stvarnosti, obrađivanje informacije u učionici postane jako izazovno za djecu, jer im se mozak navikava na veliku količinu nadražaja koje im daju video igrice. Nemogućnost obrade manjeg broja nadražaja čini djecu krhkim u akademskim izazovima.

Tehnologija nas, takođe, emocionalno isključuje od naše djece i porodice. Mozak djece se najviše hrani roditeljskom emocionalnom dostupnošću. Nažalost, postupno lišavamo djecu te hrane.

5. DJECA VLADAJU SVETOM

‘Moj sin ne voli povrće.’ ‘Ona ne voli rano da ide na spavanje.’ ‘On ne voli da doručkuje.’ ‘Ne voli igračke, ali je dobra na ajpedu.’ ‘Ne voli sama da se oblači.’ ‘Ona je suviše lijena da bi sama jela.’ Ovo slušam od roditelja sve vrijeme. Od kada nam djeca diktiraju kako ćemo ih odgajati? Kad bi bilo sve na njima, sve što bismo radili jeste jedenje makarona sa sirom i peciva s krem sirom, gledali bismo televiziju, igrali se na svojim tabletima, i nikad ne bismo išli na spavanje.

Kakvo im dobro činimo dajući im ono što ŽELE kad znamo da to NIJE DOBRO za njih?

Bez pravilne ishrane i kvalitetnog sna, naša djeca dođu u školu razdražljiva, teskobna i nepažljiva. Uz to, šaljemo im lošu poruku. Oni nauče da mogu da rade šta žele, i da ne moraju ono što ne žele. Nedostaje koncept da se nešto ‘mora uraditi’. Nažalost, kako bismo ostvarili ciljeve u životu, treba da radimo ono što je potrebno, što ne mora uvek biti ono što želimo. Na primjer, ako učenik želi da bude odlikaš, treba naporno da uči. Ako želi da bude uspješan fudbaler, treba da vježba svaki dan. Naša djeca jako dobro znaju što žele, ali im je teško da rade ono što bi trebalo da bi postigla taj cilj. To rezultuje nedostižnim ciljevima, te se djeca razočaraju. 

Vežbajte njihov mozak

Možete napraviti razliku u životu vašeg djeteta vježbajući njegov mozak kako bi ono moglo uspješno da funkcioniše na društvenom, emocionalnom i akademskom nivou. Evo kako:

1. Ne plašite se da postavite granice. Djetetu trebaju granice kako bi odraslo srećno i zdravo!

– Napravite vremenski raspored za obroke, spavanje i vreme za tehnologiju.

– Razmišljajte o tome šta je DOBRO za njih – ne o tome šta oni ŽELE/NE ŽELE. Zahvaliće vam se za to kasnije u životu. Roditeljstvo je težak posao. Morate biti kreativni da ih naterate da rade šta je dobro za njih jer to je, uglavnom, potpuna suprotnost od onoga šta žele.

– Djeci je potreban doručak i kvalitetna hrana. Treba da provedu vrijeme napolju i idu na spavanje u isto vreme, kako bi sutradan došli u školu sposobni za učenje!

2. Ograničite tehnologiju i povežite se emocionalno sa svojom djecom

– Iznenadite ih cvjećem, nasmejte se, stavite poruku punu ljubavi u njihov ranac ili ispod jastuka, iznenadite ih ručkom napolju radnim danom, plešite zajedno, puzite zajedno, tucite se jastucima.

– Zajedno večerajte, organizujte igranje društvenih igara, vozite bicikl, šetajte uveče s baterijskim lampama.

3. Vježbajte odgađanje zadovoljenja njihovih potreba

– Pustite ih da čekaju!!! U redu je imati ‘dosadno mi je’ vreme – ovo je prvi korak do kreativnosti.

– Postupno povećavajte vrijeme između ‘treba mi’ i ‘dobijam’.

– Izbegavajte korišćenje tehnologije u automobilima i restoranima, a umjesto toga ih učite da čekaju pričanjem i igranjem igara.

– Ograničite stalno grickanje.

4. Naučite djecu da obavljaju jednoličan posao od malena kao da je to podloga za ‘sposobnost rada’ u budućnosti

– Slaganje odeće, pospremanje igračaka, spremanje odeće, slaganje namirnica, postavljanje stola, pravljenje ručka, vađenje hrane iz kutije za užinu, slaganje kreveta…

– Budite kreativni. Od početka to učinite podsticajnim i zabavnim, tako da njihov mozak to povezuje s nečim pozitivnim.

5. Učite ih socijalnim veštinama

Učite ih da slušaju druge, da dijele, gube/pobjeđuju, prave kompromise, daju komplimente drugima, govore ‘molim te’ i ‘hvala’.

Iz mog iskustva, djeca se menjaju onoga trenutka kad roditelji promjene svoj način vaspitanja. Pomozite svojoj deci da uspiju u životu vježbajući i jačajući njihov mozak što prije!”

Viktorija je magistar radne terapije na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Torontu i profesor kineziologije i zdravlja na Univerzitetu u Jorku. Osnivač je i direktor multidisciplinarne klinike u Torontu, u Kanadi, namenjene deci s problemima u ponašanju, društvenim odnosima, emocionalnim problemima i problemima u učenju. Viktorija, zajedno sa svojim timom, pomogla je stotinama porodica širom Kanade i sveta, i često gostuje na predavanjima kod učitelja i roditelja.

Tekst prevela i prilagodila: Marina Roksandić

Izvor: Iskrawaldorfhrvatska.hr

 10 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.