PICCOLA STORIA DE GRANDE AMORE

Leutar
Latest posts by Leutar (see all)

Stajao je na drugom peronu autobuske stanice, nestrpljivo odbrojavajući svaki od 25 minuta do dolaska autobusa. Dim iz cigarete letio je u tmurno nebo sive boje, stapajući se s njim. Oko njega bilo je ljudi raznih godina. Kao da se na svakom od njih vidio razlog putovanja. U toj dosadi čekanja sklopio je čitavu priču u glavi. Par starijih ljudi, penzionera, sa još starijim torbama putovali su kod svoje djece. Obrnuto mu se nije slagalo, jer bi ih, nekom logikom i poštovanjem, djeca pratila na autobus. Jedan, očigledno zaljubljeni par, veselo se smješkao i zadirkivao, dok se drugi tužno rastajao. Za dva Kineza nije imao rješenje. Više ga je mučilo da li su stvarno Kinezi ili su Japanci, a možda i Korejanci. Tako udubljen u priču dočeka i 16:30 časova, a sa tridesetim minutom pojavio se i autobus na peronu broj dva.

*

Njen čvrst zagrljaj zbunio ga je prvog sekunda. U naredna 2 je shvatio da je to ona i da je to java, a u narednih 10-ak je uživao, vraćajući još čvršće zagrljaje. Zbunjeno i srećno se pogledaše, te uhvatiše siguran korak ulicama tog velikog grada.

*

Nije bilo te pjesme, tog stiha koji joj nije napisao drhtavom rukom, onako polako, baš onako kako bi je i zagrlio na nekoj usamljenoj klupi u nepoznatom i pustom gradu, a da nije vidio baš njen pogled u svakom dodiru papira i mastila. Ovoga puta to se desilo dok je izlazio iz autobusa. Kao neki deja vu, događaj koji je unaprijed osmislio u svojoj glavi. Divio joj se i pisao krišom. Čak i od ptica, sunca, pa i sebe, onda kad je tijelo skoro spavalo a duša ostajala budna. U noći, gdje ga ne može niko osuditi zašto to radi, pa čak ni sam sebe.

*

Gledao je dugo sjedeći preko puta nje u jednom „fensi“ kafiću. Udubio se gledajući u njene oči, kao da projektuju novi film domaće kinematografije, o kojem internet svaki dan priča i zbija šale, a koji, izgleda, jedini on nije pogledao. Gledala je i ona njega, pomno pratila svaki pogled, takoreći, odgovarala na paljbu. Te oči koštale su ga zbunjivanjem u par navrata. Priča počne, zaplet odličan, ali – blokada.

*

Nije tajna da je par jutara alarm prekinuo baš taj san u kojem se ona nalazila kao glavni akter. Naravno, ne sjeća se koje radnje, jer on nju i budan sanja, mnogo češće. Svakog dana.

*

Ponosno je šetao kraj nje prometnom ulicom. Još ponosnije onoga trenutka kada ga je u toj sporoj šetnji, koja mu je ipak godila, iako on brzo hoda, uhvatila pod ruku. Svaka briga ovog mladića stala je pod tu ruku. Riješio se svih svojih problema i muka. Mislio je da ta ulica nema kraja. Čak je bio zahvalan ovoj planeti jer je okrugla, zamišljajući šetnju bez kraja.

*

Svaku djevojku, dok nju nije upoznao gledao je kao priliku. Svaki pogled, svaki osmijeh, pošalicu… očekivao je da dobije zauzvrat. Ona se pokazala kao kraj jedne sage, ili ipak – ružne navike?!

Da li je to zbog različite boje kose u odnosu na njegovu, većinom plavu ciljnu grupu? Ili zbog toga što ga ona može slušati satima, kako o ozbiljnim, tako i o temama gdje se, prosto, krevelji i mlati gluposti?
Možda je i zbog toga što do sada nije sreo ljepšu a kulturniju djevojku?
Vjerovatno da je u njoj vidio potencijal akademskog građanina, za kojim žudi.
Vrlo moguće da je i zbog toga jer mu je zanmljiva čak i kad priča o najdosadnijim temama današnjice, a njoj, Bogu hvala, nije mane u pričanju.

*

Autobus pun putnika vozio je istim pravcem, ali suprotnim smjerom. Slušalice u ušima prenosile su taktove i stihove Zabranjenog Pušenja, 357 grupe, Azre, ali i Slađane Milošević. Tonuo je u san. Ovoga puta ne u onaj budni, opijeni, već pravi.

*

Razmišlja da joj napiše pismo.

Svoju malu priču o velikoj ljubavi.

*

T O B E C O N T I N U E D . . . nada se ovaj mladić.

Đ. V.

Foto: Scott Broome

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.