Stajao je na drugom peronu autobuske stanice, nestrpljivo odbrojavajući svaki od 25 minuta do dolaska autobusa. Dim iz cigarete letio je u tmurno nebo sive boje, stapajući se s njim. Oko njega bilo je ljudi raznih godina. Kao da se na svakom od njih vidio razlog putovanja. U toj dosadi čekanja sklopio je čitavu priču u glavi. Par starijih ljudi, penzionera, sa još starijim torbama putovali su kod svoje djece. Obrnuto mu se nije slagalo, jer bi ih, nekom logikom i poštovanjem, djeca pratila na autobus. Jedan, očigledno zaljubljeni par, veselo se smješkao i zadirkivao, dok se drugi tužno rastajao. Za dva Kineza nije imao rješenje. Više ga je mučilo da li su stvarno Kinezi ili su Japanci, a možda i Korejanci. Tako udubljen u priču dočeka i 16:30 časova, a sa tridesetim minutom pojavio se i autobus na peronu broj dva.
*
Njen čvrst zagrljaj zbunio ga je prvog sekunda. U naredna 2 je shvatio da je to ona i da je to java, a u narednih 10-ak je uživao, vraćajući još čvršće zagrljaje. Zbunjeno i srećno se pogledaše, te uhvatiše siguran korak ulicama tog velikog grada.
*
Nije bilo te pjesme, tog stiha koji joj nije napisao drhtavom rukom, onako polako, baš onako kako bi je i zagrlio na nekoj usamljenoj klupi u nepoznatom i pustom gradu, a da nije vidio baš njen pogled u svakom dodiru papira i mastila. Ovoga puta to se desilo dok je izlazio iz autobusa. Kao neki deja vu, događaj koji je unaprijed osmislio u svojoj glavi. Divio joj se i pisao krišom. Čak i od ptica, sunca, pa i sebe, onda kad je tijelo skoro spavalo a duša ostajala budna. U noći, gdje ga ne može niko osuditi zašto to radi, pa čak ni sam sebe.
*
Gledao je dugo sjedeći preko puta nje u jednom „fensi“ kafiću. Udubio se gledajući u njene oči, kao da projektuju novi film domaće kinematografije, o kojem internet svaki dan priča i zbija šale, a koji, izgleda, jedini on nije pogledao. Gledala je i ona njega, pomno pratila svaki pogled, takoreći, odgovarala na paljbu. Te oči koštale su ga zbunjivanjem u par navrata. Priča počne, zaplet odličan, ali – blokada.
*
Nije tajna da je par jutara alarm prekinuo baš taj san u kojem se ona nalazila kao glavni akter. Naravno, ne sjeća se koje radnje, jer on nju i budan sanja, mnogo češće. Svakog dana.
*
Ponosno je šetao kraj nje prometnom ulicom. Još ponosnije onoga trenutka kada ga je u toj sporoj šetnji, koja mu je ipak godila, iako on brzo hoda, uhvatila pod ruku. Svaka briga ovog mladića stala je pod tu ruku. Riješio se svih svojih problema i muka. Mislio je da ta ulica nema kraja. Čak je bio zahvalan ovoj planeti jer je okrugla, zamišljajući šetnju bez kraja.
*
Svaku djevojku, dok nju nije upoznao gledao je kao priliku. Svaki pogled, svaki osmijeh, pošalicu… očekivao je da dobije zauzvrat. Ona se pokazala kao kraj jedne sage, ili ipak – ružne navike?!
Da li je to zbog različite boje kose u odnosu na njegovu, većinom plavu ciljnu grupu? Ili zbog toga što ga ona može slušati satima, kako o ozbiljnim, tako i o temama gdje se, prosto, krevelji i mlati gluposti?
Možda je i zbog toga što do sada nije sreo ljepšu a kulturniju djevojku?
Vjerovatno da je u njoj vidio potencijal akademskog građanina, za kojim žudi.
Vrlo moguće da je i zbog toga jer mu je zanmljiva čak i kad priča o najdosadnijim temama današnjice, a njoj, Bogu hvala, nije mane u pričanju.
*
Autobus pun putnika vozio je istim pravcem, ali suprotnim smjerom. Slušalice u ušima prenosile su taktove i stihove Zabranjenog Pušenja, 357 grupe, Azre, ali i Slađane Milošević. Tonuo je u san. Ovoga puta ne u onaj budni, opijeni, već pravi.
*
Razmišlja da joj napiše pismo.
Svoju malu priču o velikoj ljubavi.
*
T O B E C O N T I N U E D . . . nada se ovaj mladić.
Đ. V.
Foto: Scott Broome
Be the first to comment