“O klasje moje” Alekse Šantića, pjesma najtoplijih rodoljubivih osjećanja

Aleksa Šantić rođen je u Mostaru 27. maja 1868. a umro od tuberkuloze u istom gradu 2. februara 1924. Bio je srpski pjesnik i akademik, rodom iz Mostara gdje je veći deo svog života boravio i stvarao.

Otac mu je umro u ranom djetinjstvu, pa je živio u porodici strica Miha zvanog „Adža“, u trgovačkoj porodici. Imao je dva brata i dvije sestre, od kojih je jedna rano preminula. Završio je trgovačku školu u Trstu i Ljubljani i potom se vratio u Mostar, nakon nedavno ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije, i započeo rad u očevoj trgovačkoj radnji.

Tek nekoliko godina kasnije započeo je svoj književni i društveni rad.

Najveća djela stvarao je krajem 19. i početkom 20. veka. Uzori su mu bili srpski pisci Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, a od stranih je najviše poštovao Hajnriha Hajnea. Njegove pjesme pune su emocionalnog bola, rodoljublja, ljubavne čežnje i prkosa za nacionalno i socijalno ugrožen srpski narod.

Zbog svojih pesama je tokom Prvog svetskog rata zatvoren kao talac i optuživan. Po završetku rata izabran je u Mostaru za člana Srpskog odbora.

U njegovim rodoljubivim pjesmama isijava žarka ljubav prema svome narodu, ponos junačkom prošlošću, protest protiv mučne sadašnjosti i vjera u bolju budućnost do koje će se doći kroz borbu i pobjedu koja će predstavljati vaskrslu prošlost.

U jednoj od najljepših njegovih pesama Šantić ukazuje na tešku narodnu bijedu prouzrokovanu neprijateljskim pljačkanjem. Napisana je 1910. godine:

O klasje moje

O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih ptica, moja muko tvrda?

Skoro će žetva… Jedro zrnje zrije…
U suncu trepti moje rodno selo.
No mutni oblak pritiska mi čelo,
I u dno duše grom pada i bije.

Sjutra, kad oštri zablistaju srpi
I snop do snopa kao zlato pane,
Snova će teći krv iz moje rane –
I snova pati, seljače, i trpi…

Svu muku tvoju, napor crnog roba,
Poješće silni pri gozbi i piru…
A tebi samo, ko psu u sindžiru,
Baciće mrve… O, sram i grdoba!…

I niko neće čuti jad ni vapaj –
Niti će ganut bol pjanu gospodu…
Seljače, goljo, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!

O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih ptica, moja muko tvrda?

Izvor: Opanak

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.