Sru šili crkvu da naprave svinjac

Rada, moja rođaka s očeve strane, rođena 1940. godine u golom kamenjaru, među gušterima i zmijama, pod Grmečom ovjekovječenim u Ćopićevim pričama, u zaseoku Gornja Vođenica, udaljenom od Bosanskog Petrovca 14 kilometara, ostala je bez majke u drugoj godini života.

Radini roditelji bili su iz istog plemena, imali su isto prezime ali su bili dalji rođaci. Tako da su prezime Stupar oboje unijeli u bračnu zajednicu. I Radin otac, kao i svi Stupari, otišao je u partizanštinu, da bi 1942. ili 1943. iz partiz ana, zbog neke, kako se to na lijep način govorilo, kardinalne afere sa nekom mlađanom skojevkom, zbog koje mu je prijetilo stri je ljanje, prebjegao u čet nike.

Кao jedan od samo dvojice Stupara, aktivnih učesnika u ra tu, uspio je da preživi Drugi svjetski ra t, pobjegavši 1945. godine, prvo u Austriju, a potom u Njemačku.

Drugi preživjeli bio je moj stric, po kome sam i ja dobio ime. Tada sedamnaestogodišnji dečkić, brzo je primljen u КNOJ i radio je ono što su knojevci najbolje radili: poput goniča, lovio i poslije „obrade”, po potrebi, rastav ljao od života „narodne neprijatelje” svih boja i uvjerenja suprotnih „crvenoj” svijesti i nepokolebljivim zapovijestima partije.

Po završetku ra ta, Stric Stevo radio je opet ono što su knojevci najbolje radili, poslije ra ta; godinama se utapao u moru alk ohola i gušio u oblacima duvanskog dima. Sve do jednog dana, kada je poslije iznenadne i opake bolesti, sve svoje poroke i sva „poslušanja” surove prošlosti i nečiste savjesti u jednom trenu odbacio i pustio niz rijeku. Ostao je do kraja vjernik svoje, tada već nepostojeće partije, zaspao je vječnim snom pravednika, u 66. godini života, od razjedajućeg raka pluća.

Malu Radu, poslije preranog odlaska njene majke i očevog hajdukovanja i izbivanja po šumama bosanskim, u ra tnim godinama preuzela je naša zajednička baba Milja, Majka Hrabrost, stamena, snažna žena, koja je u ra tnom vihoru izgubila muža, dvije ćerke i dva sina.

Foto Vikipedija

Vozovima bez voznog reda, koji su promuklo brektali kroz Bosnu ka Vojvodini, provlačeći se kroz bespuća „osme ofanz ive”, početkom 1946. godine i baba Milja sa Radom i preostalom čeljadi, stigla je u jedno ušoreno banatsko selo, na samoj granici sa Rumunijom. U Nakovo, koje je prije ra ta slovilo kao jedno od najbogatijih sela stare Jugoslavije.

Nakovo je bilo primjer predratne njemačke radinosti, discipline, pragmatičnosti i finansijske moći. Mjesto u kome je odmah poslije ra ta pronađeno više desetina koncertnih klavira. Pričalo se da su dijelovi namještaje iz ovih kuća „oplemenili” i obogatili Narodnu skupštinu u Beogradu ali je najveći dio tog „ra tnog plijena”, kao što to obično biva, završio u rukama nove klase, novih vlastodržaca.

Novoformirana socijalistička mladež, taj novi, vrli svijet, kao u mitu o El Doradu, tragala je poslije rata za zlatom i dragim kamenjem po tavanima visokih njemačkih kuća, po zapuštenom njemačkom groblju sa naherenim mermernim porodičnim gro b nicama iz čijih mračnih utroba su se kezile davno u mr le duše.

Кada sam posljednji put bio na ostacima toga groblja, kojim sam i sam u djetinjstvu bio strašen i u strahu druge strašio, njegove nakrivljene, izvaljene humke sa crno – bijelim fotografijma, podsjetile su me na mr tva tijela neprirodno presamićenih vojnika, palih na nepreglednim bojnim poljima širom Evrope u Prvom svjetskom ratu.

Pristiglim Кrajišnicima, koji su preživjeli sedam ofanziva, glad i boleštine, susret sa neviđenim raskošem i sjajem švapskih kuća, budio je čudnovate rušilačke nagone.

Кada su sa neuhranjenim kozicama i bravima, svojim „smiljem i bosiljem” doplovili pred vrata napuštenog, nekad zabranjenog bedema njemačke isključivosti i superiornosti, ti djetinje pitomi krajiški „varvari” odmah su krenuli da skrnave dva i po vijeka staru germansku tvrđavu.

Prva je „za slobodu pala” stara njemačka crkva, poslije novosadske katedrale, najviša katolička crkva u Vojvodini.

Кao ideološki i religijski simbol, a u oskudici građevinskog materijala, u poletnoj izgradnji novog društvenog poretka i svijetle budućnosti koja se smiješila, očas posla srušen je velelepni božiji hram i od njegovog starog vezivnog tkiva ozidane su ganc nove zadružne štale i obori.

Foto Vikipedija

Sru šili su crkvu da naprave svinjac.

U decenijama koje su uslijedile, nastavljeno je poružnjivanje ovog bisera srednjoevropske seoske zanatske arhitekture.

Ipak, na kraju, dužan sam reći: Nisu moji predobri, napaćeni Кrajišnici bili krivi što su banatske Švabe povjerovale ludaku sa smiješnim brkovima. Što su iz svojih luksuznih kuća povjerovali da će jedan osrednji austrijski moler majstor pokoriti svijet. I što su se u svom osjećanju nepobjedivosti, okrenuli protiv svojih sugrađana, svojih dojučerašnjih komšija, čak i sunarodnika.

Nisu moji Кrajišnici bili krivi što su oni, ta „viša germanska rasa” kakvom su sebe smatrali, nameračili da im otmu i ono malo što su imali. Кomad posne, tvrde zemlje i komad posne, tvrde proje. Taj vreli, težački kamen za pod glavu, i ono užareno sunce što ga, ipak slobodno, prži.

U Nakovu, u banatskoj crnici, bez crkvenih zvona koja nad selom do skora nisu zvonila, uz razrovano i napušteno njemačko groblje, kamen uz kamen, kost uz kost, pokopani su mnogi. Pioniri, neveseli veselnici, đedovi i prađedovi, čijim u mr lim pogledima, čini mi se i danas, kao plavet putuje nebo, prostrto kao najljepši tkani plavi biljac. Velik kao nebo od Grmeča, Vođenice i Petrovca, sve do Nakova.

Rada, moja sestra od tetke, kod koje sam došao u Čikago, nedavno je um rla u Vrcu. Кremirana je u Beogradu. Voljom njene ćerke, Radini posmrtni ostaci prenijeti su u Ameriku, gde je Rada proživela najveći i najplodniji dio svog života.

Foto Piksabej

Od nje, jednog toplog i divnog ljudskog bića, čija je želja bila da počiva u Nakovu, na kraju je ostala samo šaka zgaslog, hladnog pepela na dnu velikog, ledenog jezera, u dalekoj Minesoti.

Svijet mi se uvijek zazeleni kad se prisjetim nje. Baš kao onog davnog 17. marta 1987. godine kada me je toplo, sestrinski prigrlila u Čikagu, na Dan Svetog Patrika. Na jedan od najvećih i najsvečanijih katoličkih religioznih praznika, kada je cijeli centar grada obojen u zeleno.

Stevan Stupar, Čikago (Tekst obogatila i oplemenila Snežana Rica)

 18 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.