NEPRAVDA I DOBROTA

Jedan čovjek usnio san pa odlučio da ga stavi na papir i napiše da se o njemu čita i izvuče nekakva pouka i poruka.

U jednom prelijepom gradu živi jedna porodica, mlada porodica… domaćin prosječan i umjeren čovjek borac u ratu – borac u miru, koji voli svoju porodicu, grad u kome živi i otadžbinu za koju je dao svoje djetinjstvo, đedovinu i najljepše godine… domaćica, lijepa i ponizna žena koja je pored toga što je bila đak generacije u srednjoj školi i upisana na fakultet odustala od daljeg školovanja i odlučila da rađa djecu, njih četvoro i da ih odgaja i uči pravim vrijednostima, da postanu ljudi.

Izrađaše, ovo dvoje ljudi, četvoro zdrave djece… rodiše ih sebi, a bogami i otadžbini, te dadoše svoj doprinos u borbi protiv bijele kuge koja razara njihov narod i naciju. Vole da borave u crkvi i manastiru kad god to mogu, a isto tako uče djecu da vole svoju vjeru ali i da poštuju i tuđu.

I tako… kroz život se bore, onako kako oni to samo znaju… nakon rada kod jednog privatnika ona se zaposli u jedan proizvodni pogon u gradu gdje u šestom mjesecu trudnoće sa trećim djetetom dobija otkaz… kao tehnološki višak. Ali nastavlja se boriti. Opet radi kod privatnika za male pare, ali šta će, dok nešto ispadne bolje. Domaćin radi u neka doba tri posla… samo da bi prehranio porodicu i obezbijedio djeci da mogu i oni da se bave sportom, idu na kurseve stranih jezika i druge kulturne sekcije jer ih samo tako možeš skloniti sa ulice.

Domaćin se razboli… teška operacija u Foči, liječenje u Beogradu i Banja Luci povremene terapije u svome gradu.

Ona ga vozi na liječenja sa najstarijim sinom koji ima 14 godina… Dok liječenje traje ostaju bez ikakvih primanja u kući… nema ko da radi. Ali priđoše ljudi da pomognu. I veliki i mali ljudi… kumovi, rođaci, zemljaci, prijatelji, komšije… Zdravstveno stanje se poboljšalo zahvaljujući Božijoj volji, molitvi paroha i sveštenstva u sabornom hramu koji su svake nedjelje zajedno sa vladikom mu ime spominjali u molitvama, zahvaljujući upornosti doktora ali i jakoj volji domaćina jer zna da treba svojoj porodici.

Zdravstveno stanje se poboljšalo ali i dalje traje liječenje i nije se životno ugroženo. Ona ide da radi da nadniči jer treba novaca. Odluče da se obrate gradskoj upravi, nekome da im pomogne jer nikada do sada nisu tražili pomoć ni od koje politike ni vlasti. Najavljuju se na razgovor da ih primi… najavljuju se nekih dvadeset puta ali nema se vremena da se sasluša običan čovjek. Čovjek koji je sa 16 godina otišao u rat da brani svoj narod i otadžbinu, koji je odlikovan za hrabrost….kući četvoro djece, a niko ne radi. Piše se pismo gradskoj upravi, ali nema odgovora.

I jednog dana dok je on ležao izolovan u bolničkoj sobi KC Banja Luke zazvoni mu telefon… Ovdje gradska uprava! Prijatan i kulturan ženski glas. Obavještavaju ga da mu supruga dođe na razgovor u vezi zaposlenja. Odmah sutradan je otišla na razgovor i obećali su da će da je zaposle. Sreći nikad kraja! Radno mjesto čistačice je prihvatila objeručke samo još da prođe zakonska regulativa i da se obavi interviju. Samo par dana da se sačeka… Veselje i pozitivna energija vlada u kući, a koja je vazda i bila prisutna.

Dođe dan da se obavi interviju, domaćin i djeca ispred kuće ispratiše majku i poželješe joj sreću.

Nakon par sati u kuću uđe najmlađe dijete i kaže „Tata, evo mame vani na stepenicama sjedi i plače“

On odmah izađe…

– Šta je bilo?

– Ništa… reče ona. Poništen konkurs.

I poče da priča.

U holu dok sam stajala i čekala da me prozovu stajala je i još jedna mlada žena. Ne poznajem je, ali po izgledu vidi se da je nije život mazio. I onako dok smo stajale ispričala mi je u par rečenica svoju životnu priču.

Samohrana majka… muž joj umro mlad sa 26 godina… Prije toga rodila je sina koji je bolestan i liječio se svukuda pa i u inostranstvu. Ona nedavno obolila… karcinom. Nada se da se izliječila.

Došla na intervju na isto radno mjesto.

Obećano isto kao i meni.

Neko se našao tog jutra pametan uvidjevši o kakva se dva teška slučaja radi i poništio intervju.

Domaćin i djeca je tješe i govore da prestane da plače…. ma biće posla.

– Ne plačem ja bolan što nisam dobila posao već mi žao one žene i njene situacije… reče ona jecajući u suzama.

Sutradan kad je jutro osvanulo domaćin se pomoli Bogu i svetom Vasiliju uze telefon i nazva ministarstvo… javila se sekretarica. Kulturno se predstavio i rekao:

– Moja supruga odustaje od posla i nemojte poništavati intervju, molim Vas. Zaposlite onu ženu koja je bila juče sa njom u hodniku i kojoj je isto neko obećao to radno mjesto. A nama kako Bog da… a daće dobro, siguran sam.

Sekretarica se nakon njegovih riječi rasplakala i ne poznajući čovjeka, počela da ga blagosilja.

Bože dragi pa zar još ima ovakvih ljudi!

I eto tako se završila ova priča samo što to nije bio san, nego istinit događaj.

Događaj koji se desio ovdje u našem lijepom Trebinju, dragi moji sugrađani i samo je na nama da odlučimo kako ćemo u ovim ludim vremenima da živimo i razmišljamo. Hoćemo li da se pretvorimo u lešinare i grabljivce …da se koljemo radi vlasti i politike ne obazirući se na okolinu i druge ljude kako žive… ne obazirući se kako će i gdje da nam žive djeca i unuci… da se u nama probudi tolika pohlepa, zavidnost i sebičnost u kojoj sam ja kao pojedinac samo bitan i niko drugi.

Ili ćemo da slijedimo stope našeg upokojenog patrijarha Pavla koji nas je učio da volimo, praštamo, pomažemo i žrtvujemo se za nešto dobro ma koliko god to bila skupa cijena.

Ja sam izabrao ovo zadnje!

Piše: Aleksandar S. / uz odobrenje autora objavio Leutar.net