Zvali su ga ekser-efendija. Taj nadimak, ovaj velikoduši čovjek, dobija zbog eksera na kom je držao na stotine ceduljica sa veresijom svojih komšija i poznanika. Poznati trgovac, Vukota, dobričina, emotivac, kavaljer, na popisu seoske prodavnice iz godine u godinu prenosio je zanemarljivi manjak. Poznatiji kao ekser efendija.
Čak iz susjednih sela dolazili su seljaci kod Vukote po namirnice, sjeme i ostale potrepštine kako bi se prehranili. Taj sitni minus vukao se decenijama, kao kišna glista. Obim listića sa veresijom nabijenom na tom velikom ekseru svakodnevno je mijenjao formu. Isplata plata i penzija ceduljice je desetkovala, visok datum po pravilu ih je množio. Dešavalo se da pakost iskoristi Vukotinu nepažnju, bolje reći povjerenje i ceduljuce nestanu sa eksera. Vukota ode u banku, podigne kredit i namiri dug. Čestite komšije izmire obaveze u punom izbosu, ali bilo je i onih “zaboravnih” koji su jednostavno plaćali neznatan dio.
Međutim, Vukota nije imao običaj da nikog opomene, ali ni da se pokoleba u svom stavu da ljudima, uvijek u nevolji treba pomoći. Bez obzira što je volio na popije već na vratima je znao da procijeni ko dolazi sa namjerom da plati ili da se okači na ekser efendiju.
I sve je to funkcionisalo kako Bog zapovijeda, dok Vukota nije izmolio pretpostavljene da primi pomoćnika, i nasljednika, i to svoje kumče, Božidara, svršenog trgovca, tek pristiglog sa odsluženja vojnog roka. Kumovi su od davnina. Sa koljena na koljeno se preko trista godina to kumstvo prenosi. Krstio mu je i vjenčao oca, ne samo njega.
Suvonjav, riđe kose, pjegav, pomalo feminiziran ali veoma preduzimljiv i ambiciozan bez empatije za nečiju muku, Božidar je brzo preuzeo inicijativu i umjesto svom kumu i dobrotvoru da olakša vrijeme preostalo do penzije, on kuje plan kako da se dokopa vođenja radnje. Vukota je primijetio njegovu namjeru i skoro da mu je prepustio poslovodstvo. “Ali gladne oči i alava usta”, kako kaže narod, nikada nije lako namiriti.
Jednog proljećnog ponedeljka dovoze sjemensku robu, puni se magacin, seljaci navalili, Vukota u neobranom grožđu zbog cijene koja još nije stigla.
“ Mjeri, krčmi i daji narodu”, naređuje predsjednik Mjesne zajednice. Vukota se snebiva, Božidar ubjeđuje kuma i cijeli kamion sjemena planu ko suva lučevina, za nekoliko trenutaka.
Sljedećeg dana stiže inspekcija, zatvara prodavnicu i traži vanredni popis. Vukota uzima pivo, sjeda na gajbu ispred prodavnice i čeka “presudu”. Čašćava pivom, po navici komšije, a inspektor na ceduljicama nalazi ime oca, strica, rođaka, kuma…
“Ima dojava, morali smo doći”, pravda se. “Daj da ovo nekako “peglamo”.
“ Šta da peglamo Radoje. Ko kod mene nije uzimao na veresiju od milicije, popova do Murata kome je znalo da zahvali u kafani pića i u ponoć me probudi. Otvaro sam u gluvo doba noći kada se neko čeljade upokoji i nisam ni pitao ko će i kada da plati. Ljudi kada sakupe donesu i podmire pošteno. Ti znaš i čitav srez zna da kući dinara nisam ponio. Ako je bilo kakvog viška popilo se s’ ljudima ili je dato nekoj sirotinji”, mirno će Vukota.
“ Znaš li ko ti je ovo smiestio?”, šapatom će inspektor.
“ Znam i ne znam, bolje je da ne znam i da nikad ne saznam. Ako mi ti sad kažeš ja neću moći sebe ubijediti da ne znam. Tada bih morao da rušim nešto što je važnije, svetije i starije i od mene i moga života”, reče Vukota inspektoru, otvarajući flašom od flašu još jedno pivo.
Dolaze i seljaci s’ parama za sjeme, za veresiju, ali Vukota ih prosljeđuje kod Božidara. Stalo je čitavo selo uz njega, ali on se nije branio.
Osuđen je na godinu dana za pronevjeru i ostatak radnog vijeka proveo kantini u KP domu Foča. I tamo je dobri Vukota ukucao ekser i na njega kačio veresiju. Ali ni jedan zatvorenik ga nije prevario. Čak su plakali kada je odlazio sa robije.
Kum Božidar je u ratu postao glavni liferant namještaja i ostalog mobilijara iz muslimanskih kuća u Višegradu. Uhvaćen je na graničnom prelazu sa većom količinom oružja koje je pokušao da prenese u Srbiju. U Užicu je nakratko osnovao preduzeće eksport-import, da bi na kraju, s’ glanc novom diplomom, postao direktor nabavke u jednom od najjačih javnih preduzeća Srbije, u Beogradu. Danas je ekspert za tendere i kao doktor nauka predaje na fakultetu u Novom Sadu.
Vukota je kasnije saznao da ga je, osim kuma, ponekad i žena zakidala u brojanju pazara. Doduše, na sitno, pripita, nikada trijezna, priznala je. Popu Dimitriju sa kojim je često pio ostavio je u amanet da ga uz vino, prilikom opijela, malo poprska i pivom.
Već odavno Vukota s,edi pred nekom nebeskom prodavnicom, dok Božidar tenderski unovčava nove kumove, a inspektor Radoje godinama mozga: kako srpsko kumstvo može biti važnije od života?
Vukota, ratno siroče, čija je majka obula promrzlog Đenerala, sklonjenog u kući njegovog očuha, dok su čekali da iz Beograda stigne glavni srpski dželat, nije imao dilemu:
“Kum na zemlji Bog na nebu”. Ako izda jedan neće drugi.
Mišo Vujović
Be the first to comment