
Upravo zaboraviti da bismo uopšte oprostili, pritom ne potiskivati pamćenje, nego ne pridavati značaj zlu, da bi kao beznačajno nestalo, jer ono što pamtimo održavamo u životu.
Nakon odrastanja u izbjeglištvu, bez roditelja, Branislav Rajković se kao sveštenik vratio u rodni grad za koji ga veže tragično iskustvo. I zasnovao porodicu, na poprištu strašne lične i kolektivne tragedije srpskog naroda. Pitali smo ga stoga, da li je život u Mostaru nužda ili opredjeljenje?
Uprkos iskonskim, pa i naročitim savremenim ljudskim izazovima u tom smislu, trudim se i, čini mi se, prilično uspjevam da ne živim po nuždi, nego po slobodnom opredjeljenju, pa je i život u Mostaru svakako opredjeljenje, i to ne samo lično moje nego i opredjeljenje moje porodice, kako one u kojoj sam ja kao dijete prvobitno odrastao, tako i ove u kojoj odrasta moje dijete.
To je, vjerujem, i opredjeljenje Onoga, koji nam je i dao upravo tu slobodu opredjeljenja, koji nam je dao i tu porodicu i život uopšte… Za Mostar me, inače, vežu mnoga iskustva, tragična, ali i ona koja nisu takva, ili su potpuno suprotna od takvih.
Mislite li nekad da postoji velika vjerovatnoća da sutra sretnete ubice Vaših roditelja ili njihove potomke… Kako biste reagovali?
Ta vjerovatnoća bi se vjerovatno prilično precizno mogla statistički izraziti, a iako sam tokom jednog razdoblja svog obrazovanja izučavao i statistiku kao nauku, ni tada, kao što se ne bavim ni sada, nisam se mnogo bavio takvim mislima.
Jedna druga nauka, bogoslovska nauka i vjera, a ne vjerovatnoća, zaokupila je moje misli i usmjerila moje reakcije. Nastojao bih, kao što na početku već rekoh, da moje reakcije budu odraz mog opredjeljenja, dakle, hrišćanskog opredjeljenja, a ne nužde ili afekta. Iako već dvije hiljade godina govorimo i slušamo, i danas možemo reći: „Čuli ste da je kazano: Ljubi bližnjega svojega, a mrzi neprijatelja svojega. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji vas mrze i molite se za one koji vas vrijeđaju i gone … Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakvu platu imate? Ne čine li tako i carinici?“ (najkorumpiraniji ljudi u ono vrijeme).
Vjerujem i da ovo zvuči kao ludost, danas kao i prije dvije hiljade godina, ali i ta „ludost“ je stvar opredjeljenja, a alternativa joj je „mudrost“, koja nas drži zarobljene u onoj nužnosti, i to ne samo nas nego i generacije naših predaka i potomaka… Pomenuti susret statistički je vrlo vjerovatan, a bogoslovski posmatrano siguran, u istoriji i/ili u vječnosti, međutim to onda neće biti toliko pitanje odnosa mene i nekog drugog čovjeka, već prije svega pitanje odnosa svakog od nas sa Bogom.
U ovoj našoj dolini plača nema mnogo ljudi koji su spremni ne zaboraviti, ali oprostiti, i krenuti dalje… Vi ste usamljen primjer. Šta biste poručili ostalim žrtvama rata, bez obzira na vjersku pripadnost?
Upravo zaboraviti da bismo uopšte oprostili, pritom ne potiskivati pamćenje, nego ne pridavati značaj zlu, da bi kao beznačajno nestalo, jer ono što pamtimo održavamo u životu. Ne znam da li je ovo politički, politikološki, sociološki, juridički.., prihvatljiv stav ali bogoslovski, mislim da jeste. Umjesto „Oprostiti ali ne zaboraviti“ ja bih rekao: pamtiti žrtve, zaboraviti zlo!
U duhovnom, ali i materijalnom smislu, srpska pravoslavna zajednica u Mostaru nekada je bila najmoćnija. Danas je najslabija. Šta i ko može učiniti da se ta slika promijeni?
Duhovna i materijalna snaga, prema mom utisku, ne moraju biti tako direktno proporcionalne, češće su, mada ne i nužno, obrnuto proporionalne. Možda je sad bolje reći statistički da je ta zajednica nekada bila najbrojnija, a da je danas suprotno. Ipak, moćno je danas biti pravoslavni hrišćanin u Mostaru, a za to je potrebna veća snaga nego kada je ta zajednica bila jaka. Jaki pojedinci tvore snažnu zajednicu, moćna zajednica stvara sebi odgovarajući duhovni, pa i materijalni ambijent, u kojem se ta moć projavljuje. Ukoliko se ovako i stvori pomenuti ambijent ili ukoliko on sticajem okolnosti nastane, a nestane jakih pojedinaca i još jače zajednice između njih ili ih nikako i ne bude, taj ambijent će se kratko održati ili će odmah propasti. Možda smo mi danas u Mostaru, u tom smislu, u svojevrsnoj inflaciji, a nadam se da nismo. U svakom slučaji, ta slika zavisi, prije svega, od nas samih.
U posljednje vrijeme u javnosti se sve češće spominje riječ “rat”. Šta biste poručili generacijama rođenim nakon 1995. godine?
Čini mi se da je najbolje ili vjerovati da rat ne postoji ili da on ne prestaje. Tako čovjek ili uvjek bude (s)miran ili se neprestano bori, u svakom slučaju ne očajava kao onaj koji se u nemiru ne bori. Sa mišlju o ratu treba se pomiriti ili ratovati s njom. Pomenute generacije, makar na našim prostorima, upravo su u tom smislu u velikom iskušenju. Vrlo često čujemo ljude koji svakodnevno strijepe od rata ili ga prizivaju, kao što smo nekada, zaista pred rat, najčešće slušali ljude koji su bili u stanju da ga ne naslućuju i negiraju. Ne znam da li je ta razlika prema doživljaju glasina o ratu za utjehu danas, ali znam da odnos prema životu, pa i prema ratu u njemu, može umrtviti žive, a mrtve oživjeti.
Be the first to comment