Napuštam zemlju u kojoj narod, vičan stupidnosti, dozvoljava da mu crkva zapuši uši, a država usta, i u kojoj sve što je meni sveto vekovima završava u vladarskim kantama za đubre.
Ako odem, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, samo ću otići iz zemlje u kojoj zapravo nemam više šta da tražim i u kojoj nikada nisam našao svoju sreću. Ako odem, otići ću iz zemlje čiji gradovi smrde, a stanovnici tih gradova su podivljali. Odlazim iz zemlje u kojoj je jezik prost, a oni koji taj prost jezik govore su, sve u svemu, postali duhovno neuračunljivi.
Odlazim iz zemlje, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, u kojoj su takozvane divlje zvjeri postale jedini uzor. Odlazim iz zemlje u kojoj i u po bijela dana vlada najmračnija noć i u kojoj su na vlasti zapravo još samo grlate analfabete.
Ako odem, rekao sam sebi u tvrdoj fotelji, samo ću izaći iz klozeta Evrope, koji se nalazi u odbojno neutješnom i sasvim jednostavno nedopustivo prljavom stanju, rekao sam sebi.
Odlazim, rekao sam sebi sjedeći u tvrdoj fotelji, znači, ostavljam za sobom zemlju koja me godinama samo pritiska na najštetniji način i koja samo, u svakoj prilici, svejedno gdje i kada, podmuklo i zlobno vrši nuždu po mojoj glavi.
Piše: Tomas Bernhard, Odlomak iz knjige „Beton“
Be the first to comment