Kaparisao ime za prezime

Ljeto nije obilovalo bogzna kakvim sadržajima, ali su studenti i đaci koji su se školovali izvan Bileće unosili novotarije i raznolikost u ovaj grad.

Prepričavali su se novi filmovi koje ćemo mi tek gledati, skidale su se pjesme s “Metronoma”, organizovane su igranke u Kukića kući i večernje sjedjeljke na podzidi kraj popove kuće, gdje su se redovno vršile prozivke šetača. I kako je noć odmicala, šetača je bivalo sve manje, te bismo pod okriljem ljetne mjesečine pod prozorima svojih simpatija uz gitare svirali i pjevali serenade i bili rado slušani. Još se nisu u javnosti pojavili bili “Dubrovački trubaduri”, a mi smo već tada pjevali “Dok palme njišu grane”. Bilo je tu i romansi i starih gradskih pjesama kojima se nastavljala tradicija gradskog života. Blizina Dubrovnika, mora i Dalmacije dosta je uticala u izboru i prihvatanju dalmatinskih pjesama koje su se u to vrijeme vrtile na radiju i razglasnim stanicima. Omiljene pjesme bile su nam “Tamo na rivi”, “Kada pođem ja sa brodom”, “Tri sulara su”, “Niti sam ja seljanka niti sam varošanka”, “Ribar plite mrižu svoju”, “Kad mjesec zablista vrh Marjana gore”, “Sjela Mare kraj mora”, “Plovi barka, duboko je more”, “Daleko mi je biser Jadrana”… Bile su to lagane melodične pjesme koje su se najčešće grupno pjevale. Zbog toga i nije čudno što je Bileća u to vrijeme imala i najveći broj navijača splitskog “Hajduka”.

Pisali smo dosta stidljivo i prva ljubavna pisma, i obično se počinjalo sa: “Draga S…, oprosti što ti se obraćam sa Ti, ali to činim iz ličnog osjećanja…” A u đačkim spomenarima obavezno smo otvarali zavrnuti list u desnom uglu Spomenara na kome je pisalo “Baš si radoznao”, a onda smo najčešće upisivali svoju želju:

Ti me pitaš koga volim,
Evo da ti odgovorim:
Brzo čitaj prva slova,
Evo Tebi odgovora.

Boravili smo i ispred hotela, te na Zidu uzdisaja, preko puta Opštine. Sjedjelo se i na Pometnom gumnu (ulaz u park).

Šuškalo se da je udbaš svojevoljno petokraku nad spomen – pločom kod ulaza u park obojio u crveno jer je isklesana od kamena, ali nije ličila na partizansku nego na američku.

U ljetnoj dokolici često smo nabrajali prezimena koja su neobična a česta su u Hercegovini: Pičeta, Guzina, Balj, Zec, Murguz, Čokorilo, Kašiković, Kokotović, Svorcan, Džodžo, Čevaljuga, Sadžak, Raguz, Vreća. Kenjalo… Za ovo posljednje jedan od njegovih nosilaca, Jovo Kenjalo, zatražio je preko Radio Sarajeva da mu se objelodani da želi promijeniti ime i prezime i da će se ubuduće zvati Rade Kenjalo. Mnogi su radili sezonske poslove da bi se zaradilo za džeparac. Jedan od takvih poslova u kojima sam učestvovao bilo je pošumljavanje goleti na Hadžibegovom brdu. Tu sam izdržao svega dva dana. Radilo se od šest do četrnaest. Tadašnji šumar Blagoje Kisić stalno je kontrolisao iskopane rupe, i čim dođemo do vrha brda, on bi nas bez predaha vraćao u novi red stalnim bodrenjem “Ha, sokole”. Takav tempo nismo mogli izdržati pa smo išli na lakše poslove kod građevinaca gdje smo ispravljali već upotrebljavane eksere, vadili ih iz oplata, ali bez usiljenog tempa.

Jedne ljetne večeri početkom pedesetih godina grupa studenata i srednjoškolaca, stanovnika đačkih domova u Mostaru, predvođeni Dojčinom Ivkovićem i Mehmedom Kapičićem, na zidinama gradskog parka malo glasnije su na taktove ruske melodije zapjevali:

Patamu što mi pitomci
Sjebo nas je đački dom,
Svakim danom makaroni,
Kupus, geršla nedjeljom.

U Bileći su tada boravili zatvorenici koji su izdržavali višegodišnje zatvorske kazne zbog Informbiroa pa je grad bio pun agenata, špijuna, sudske policije i udbaša, koji su na to reagovali kao na unutrašnjeg naprijatelja. Tu noć svi su proveli u zatvoru.

Bila je to svojevrsna parodija mladih ljudi koja se odnosila na teške uslove u đačkim domovima, a za njihove roditelje pravi šok. No, zahvaljujući intervenciji roditelja i uglednih Bilećana, sve se završilo na tome da je to bilo bezazleno mladalačko ispoljavanje protesta bez ideološke obojenosti i bez posebnog uticaja na okolinu, pa im je izrečena samo usmena opomena.

Autor: Vojislav Vojo Gnjato / Bilećke vinjete

 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.