U sedamnaestom broju sarajevske “Bosanske vile” od 20. 6. 1892. godine osvanula je ova čitulja:
“I opet neumitna smrt ucvijeli milo Srpstvo pokosivši mu još jedan bor. Stefan vitez Čerović načelnik grada Trebinja ispusti svoju plemenitu dušu 15. maja o. g. poslije kratkog bolovanja u 42. godini života. Pa ko je bio taj Stefan Čerović, pitate je li? Ta to će vam kazati i svaki pastir, ponosne Hercegovine, jer ime toga čestitoga Srbina, te plemenite duše, oca ucvijeljene sirotinje, svakom je poznato i cijela Hercegovina roni za njim suze proklinjući crnu sudbinu što joj ga otrže iz zagrljaja. Plači Hercegovino, plači jer imaš i zakim. Ovaj koji ti je dosta dobra učinio, sklopio je oči zauvijek – njega već crna zemlja pokriva, ali će mu spomen vječno trajati.
Blago onom ko dovijek živi, imao se zašta i roditi – veli veliki Njegoš i naš Stefan umro je tijelom, ali će duhom vječno među nama živjeti i cvijeće na njegovom grobu ovdašnje Srpstvo suzama će zalijevati.
„A što suzom Srbin zalije,
Uvenuti nikada neće“,
veli jedan mladi pjesnik.
Laka ti crna zemlja Hr. Krstović“
Evo, navršilo se 125 godina od kako je ova, bolom i suzama začinjena čitulja objavljena. U međuvremenu, izrasla su, čak, tri koljena Stefanovih potomaka, smjenjivali su se ratovi i pustošenja, a vremena izbrisaše naša pamćenja. Pokušavajući da u rodbinskoj i u široj sredini nađemo sagovornika za ovu temu, naišli smo samo na jednog osamdesetogodišnjaka koji je znao da je Stefan postojao i da je bio načelnik grada Trebinja. I to je bilo sve! Čudna je okolnost da je jedna ovakva ličnost, kako se u čitulji prepoznaje, mogla u minulim vremenima toliko potonuti u more zaborava. Otuda je prirodno upitati se ko je stvarno bio vitez Stefan Čerović i, ako je stvarno bio takav kakvog ga čitulja dočarava, da li su mu se i na koji način Trebinjanin odužili?
Na ovu čitulju smo naišli u jednoj biblioteci prije nekoliko godina, ali u to vrijeme nijesmo imali vremena da je provjerimo. Tek tu skoro, sjećanje na nju nam se povratilo i krenuli smo u traganje za izvorima vezanim za sudbinu ovog dičnog Trebinjca.
Danas vam, zahvaljujući članku trebinjskog narodnog učitelja Josifa Kočovića, objavljenog u mostarskom kalendaru “Neretljanin” za 1894. godinu, pružamo priliku da saznate nešto više o tome ko je bio trebinjski vitez Stefan Čerović.
Članak je kako se vidi, bezmalo pisan dvije godine poslije Stefanove smrti.
Prema ovom izvoru, Stefan je rođen 1850. godine (datum nam nije poznat) u predgrađu Trebinja, na sjevernoj strani grada, ispod Leotara, u Rupjelima. Otac mu se zvao Jovica, a majka Marija. Nažalost, u nama pristupačnoj literaturi, nijesmo naišli na podatke o članovima njegove bliže porodice, kao ni dalje. Ne znamo da li je bio oženjen i da li je imao djece. Ne nalazimo ih ni i objavljenom tekstu njegovog testamenta?!
Otac mu je bio trgovac u Trebinju ali u tom poslu nije imao sreće. Osnovnu školu je završio u Trebinju kod trebinjskog paroha arhimandrita Melentija Perovića. U Trebinju su, u Stefanovom djetinjstvu, bile dvije osnovne škole, jedna u manastiru Duži i druga u gradu. Ova prva je počela sa radom 1857. a druga 1860. godine. Koju je od ove dvije škole Stefan pohađao – nije poznato?!
Prema kazivanju J. Kočovića, Stefan je bio među najboljim đacima. Pričalo se da je i među vršnjacima van škole odskakivao svojom bistrinom i razumom. Poznato je da ga je učitelj Melentije Perović postavio sa „kalfu“ pa ga čak i odlikovao zlatnim širitom na desnom ramenu, kako se to uobičavalo u ta vremena.
Po svršetku osnovne škole nije imao priliku da se posveti daljem školovanju ili da se oda nekom zanatu. Izgleda da za tako nešto nije imao ni želje ni dara. Bilo mu je 20 godina, kad se počeo baviti očevim poslom, trgovinom. U tome mu otac nije mogao biti uzor, jer je tada bio već mrtav, ostavivši za sobom velike dugove koje je Stefan, na početku svoje karijere, morao da otplaćuje.
Nije, izgleda, trebalo dugo čekati da Stefan ispolji svoj dar i vještinu za trgovačke poslove. U tome mu nadaleko nije bilo premca. Trgovao je svim i svačim, nikakvog posla u tom domenu nije se libio. Tako je, još za vrijeme turske okupacije, uzimao pod zakup neka turska preduzeća. Iz tih poslova počeo je sakupljati prve veće zarade. U kakvim okolnostima je Stefan sticao svoje blago, neka nam posluži zapis srpskog književnika i diplomate Vuka Vrčevića, koji je za srpski narod u Hercegovini, u drugoj polovini XIX vijeka, zapisao da ja mahom siromašan, osim svega nekoliko porodica, pa nastavio:“ Kad mu ne bi samo hljeba nedostajalo, onda bi se sretnim nazvao, bez da za bolje čezne i to je za okolni narod poznato, kao i za njihov mučenički život kojega za toliko vijekova u pravom i besprimjernom ropstvu sprovode polumjesečni poturčenjaci. Svoja mu kuća, žena i djeca najveće dobro, pa sva i jedina radost, na ovaj, za njega mučni svijet. Ova ga je radost blažila, a pri mnogim žalima razabirala. Ljeti su ga planinski izvori i debeli ladovi galili, a zimi golema vatra život povraćala u krugu gole djece iz jednog vaganja (drveni sud iz koga se jelo – R.V.) kaša najslađe je na gladno srce padala”. Upravo ovoj i ovakvoj hercegovačkoj sirotinji, Stefan je poklonio čitav svoj život.
Na dužnost austrougarskog konzula, Vuk Vrčević je došao u Trebinje 1861. godine. I danas u trebinjskoj mahali, Kršu, odoljeva zubu vremena zgrada austrougarskog konzulatata, poznata kao „konzularka“. Zanimljivo je da je Stefan bio njegov drug i prijatelj. Od tog drugovanja, Stefan je imao velike koristi. Tako je nenadno, pred samu propast Turskog carstva i povlačenja turske vojske iz Trebinja, po Vukovom nagovoru, uspio da od tadašnjeg trebinjskog paše Kostaća, za male pare, kupi jedno zemljište u trebinjskoj varoši od velikog strategijskog značaja. Prema kazivanju J. Kočovića, vitez Stefan je nešto kasnije od austrougarske vojske za polovinu ovog zemljišta dobio oko 20.000 forinti. Ovim činom Stefan je položio čvrst temelj svojoj trgovačkoj kuli. Tada je ima tek 28 godina.
Dolaskom okupatorske austrougarske vojske u Trebinje i otpočinjanjem izgradnje utvrđenja po brdima oko Trebinja, za Stefana se otvorila nova, neprocjenjiva prilika, za proširenje i usavršavanje svoje djelatnosti. Ne gubeći ni časa, svojom sposobnošću, pregalaštvom i istrajnošću, razvio je posao do te mjere da su mu prihodi rasli neočekivanom brzinom. Od tog kapitala u varoši je sagradio nekoliko „lijepih, zgrada od kojih je najveća i najskuplja bila kavana ‘Hotel Orjent“. Jednom prilikom upita prisutne goste u ovom objektu, kako im se hotel dopada, a oni mu odgovoriše „da je sve krasno“, na to im Stefan dobaci da je on to stvorio dok su oni spavali, što je dolikovalo stilu njegovog uobičajenog rada. I zaista, za njega je bilo poznato da je, ne jedan-put, spavao noću dva tri sata, pa ustane i krene put Bileće, na neko brdo oko Trebinja ili ma gdje drugo, na neki važan svoj posao. Iz tih noćnih „izleta“ u Trebinje bi se vraćao prije nego bi drugi u čaršiji ustali. Više puta se dešavalo da napusti neko veliko veselje ili zabavu i „požurivao se svojim svagda poštenim i pravednim radom“.
Malo ko i malo kad je na njemu primjećivao umor „već se uvijek trudio kao čelica po cvijet“. Čitav imetak, što je takvim trudom stvarao, ostavio ga je svojim bližim i svom narodu „koga je on svagda iz dubine duše ljubio”, kažu za njega savremenici. Takav odnos prema svom rodu i svom bogatstvu, učinio je da u narodu još za života bude cijenjen kao veliki čovjek sa velikim zaslugama.
To se, veli J. Kočević, pretočilo u narodno povjerenje kojim je “Stefan okićen bio sve do svoje smrti”. Iz tog opštenarodnog povjerenja potekle su i akcije iz naroda da bude biran na vodeće funkcije Trebinjske opštine – za njenog prvog predsjednika, za predsjednika Srpsko-pravoslavne opštine, gradonačelnika Trebinja i druge. Nije poznato kad je biran na ove dvije prve funkcije.
Iz nekih drugih izvora, poznato nam je da se, prilikom dolaska hercegovačkog mitropolita Serifima Perovića u službenu posjetu Trebinjskoj parohiji 28. avgusta 1889. godine, na čelu „lijepe kite trebinjske Srbadije“, koja je sačekala mitropolita na Mosku, nalazio i predsjednik Srpsko-pravoslavne opštine i gradski načelnik Stefan Čerović. Stefan je tada imao 39 godina, a nosio je na leđima teško breme. Prema kazivanju J. Kočovića, za načelnika grada Trebinja Stefan je izabran 1889. što se slaže sa prethodno pomenutim podatkom. Na toj funkciji ostao je 13 godina, sve do svoje smrti.
Na svim mjestima sa kojih je upravljao, bilo crkvenim bilo svjetovnim poslovima, ispoljavao je maksimalno znanje, sposobnost i poštenje. „Svojim očinskim upućivanjima, mudrim rukovođenjem, postojanjem i zauzimanjem, radio je jedino oko onoga što na boljitak žiteljstva, poljepšanja i ugled grada služiše“.
Jedna od njegovih plemenitih čežnji bijaše mu da se Trebinje „koliko napretkom i razvitkom, toliko i svojim blagostanjem što više podigne”. J. Kočović ga opisuje kao rijetkog trebinjskog glavara. Tako na jednom mjestu za njega kaže da je „osim njegovih nesumljivih zasluga za Trebinje, imao je i ljubav među svojim građanima bez razlike vjeroispovijesti, bio je prema svakom savjetnik i učitelj u svome domu vrijedan i dočekan domaćin a u javnom društvu među velikim i malim, veseo i ljubazan od svakog poštovan“.
Stefan je pamćen i po tome što je bio iskren prijatelj i savjetnik prema najbogatijim, kao i najsiromašnijim ,u svemu onome što je bilo pravedno, pošteno i časno. On se, kažu, nije nikada od nikoga ogriješio, a najmanje o sirotinju trebinjsku.
Vitez Stefan Čerović ostao je zapamćen i kao pobožan i revnostan hrišćanin a „čeličan Srbin“. Tu svoju duhovnu crtu ovjekovječio je u svestranom zalaganju za podizanje nove crkve u Trebinju. Kao što je poznato, Trebinje je, kao središte stare Travunije, još u XIV vijeku imalo svoju srpsko-pravoslavnu crkvu posvećenu sv. Mihailu. U Stefanovo vrijeme, u Trebinju je postojala neka mala neugledna crkvica koju J. Kočović opisuje kao “malu sobicu bez svog ukrasa i ljepote”, daleko od srednjovjekovnih srpskih manastira iz nemanjićkog doba, zlatom i freskama ukrašenih. Takav izgled trebinjske crkve, mučio je Stefana kao noćna mora. I tako sve do jednog dana dok se nije ohrabrio da pred arhimandritom Melentijem Perovićem i drugim prvacima trebinjskim, otjelotvori svoju misao da se u Trebinju mora izgraditi nova crkva koja će, ljepotom i veličinom, odgovarati nekadašnjim srpskim hramovima a i budućim naraštajima pokazivati da nije, razaranjem srpskih svetinja, razorena srpska misao, već da je kroz vijekove patnji i mučenja, podgrijavana, sačuvana i nama u amanet predana.
Uloga S. Čerovića u izgradnji nove crkve u Trebinju bila je velika i presudna. Odbor za njenu izgradnju osnovan je 1885. godine.
Nemamo bližih podataka o tom činu. Zna se da je prvi predsjednik Odbora bio arh. M. Perović, a potpredsjednik S. Čerović. Takođe je poznato da je temelje ove crkve osveštao arh. M. Perović i da je tom prilikom priložio 50 forinti. Poslije smrti arh. M. Perovića 7.6.1887. godine, za predsjednika je izabran Tomo Ćelović, a kad je ovaj to mjesto svojevoljno napustio, za predsjednika je izabran S. Čerović.
Nije nam poznato kada je tačno gradnja počela. Koliko se Stefan zalagao za izgradnju ovog hrama, za kojim je dugo čeznuo, svjedoči i podatak da je on za njegovu izgradnju ukupno priložio 5.000 forinti.
Može se mirne duši kazati da mu je ova gradnja bila veliki neostvareni san. U prilog ovome govori i jedan njegov plemeniti gest, učinjen u trenutku kada je izgradnja crkve bila dovedena pitanje. Tada je Stefan na sjednici Trebinjske opštine izgovorio ove riječi: „Braćo! Vi svi dobro znate i vidite kakav teret nosimo na sebi oko naše nove crkve. Uz mnoge naše žrtve, kao i pomoći visoke vlade i naše braće Srba iz svijeta blagodareći Bogu, doveli smo crkvu već do krova, ali uz to nije bilo moguće, da se u ovoj radnji ne zadužimo dosad šest hiljada forinti da se radnja ne morade do sada zaustaviti. Da bi se ovoga duga ikoliko crkvi olakšalo, a time ona u građevini svojoj unaprijed kao i dosad napredovala, Ja u to ime pored sviju dosadašnjih mojih priloga, poklanjam crkvi našoj sa kamatama i ono 2.000 forinta koje sam joj dao na zajam dne 17. januara t. g. te očekujem da će se i ona braća, Trebinjci koji takođe zajam građevini naše nove crkve učiniše kao i ja, na mene ugledati i našu crkvu od tereta i duga oprostiti“.
I ovo je prilog liku velikog trebinjskog dobrotvora, rodoljuba i viteza? Izgraditi onu prelijepu sabornu crkvu Sv. Preobraženija, koja danas krasi Trebinje, u ondašnjim materijalnim, socijalnim i političkim prilikama, bio je veličanstven poduhvat. Nije ni čudo što je građena preko dvadeset godina. Nažalost, mladi trebinjski vitez S. Čerović, nije doživio da je zakrovljenu vidi, a kamoli da učestvuje svečanosti prilikom njenog osveštanja. Ovaj obred učino je trebinjski paroh Stevan Pravica na Preobraženje 6/19. avgusta 1900. godine.
Ali ovo nije sve oko čega se Stefan brinuo, zalagao i pomagao, kako reče J. Kočović, “on je ljubio sve što je srpsko”. Tako mu je i školstvo trebinjsko bilo velika briga, posebno ženska narodna škola. To se vidi i po tome što je u fondove škole darovao 142 dukata, a svojim testamentom ovoj školi je zavještao jednu svoju kuću. Redovno je učestvovao u đačkim proslavama povodom proslave dana sv. Save, nadgledao programe i probe koje je omladina pripremala, davao savjete i svojim autoritetom, koji nije bio mali, nastojao da proslave budu kvalitetne. Da je to zaista tako i bilo, ostalo je zapamćeno da, čim bi on ušao u salu gdje su vršene pripreme, „zavladao bi potpuni mir i tišina“. Svoju neizmjernu ljubav prema omladini i spomenu sv. Save pokazao je i najoš jednom primjeru. Bilo je to 1889. godine, prije svetosavskih proslava. Vidjevši da Trebinje nema odgovarajuću dvoranu za takve proslave, on je, u decembru, za 28 dana na svom zemljištu i o svom trošku podigao pristojnu dvoranu koju je narod prozvao „Sala“, i namijenio je za održavanje svetosavskih besjeda i drugih zabava. Dvorana je bila „časno urađena i krasila ju je poveća slika” Jug Bogdana i Devet Jugovića. Salu je Stefan poklonio trebinjskoj omladini. Poslije njegove smrti, u nju je bila smještena Srpska osnovna škola.
Čerovića nije cijenio ni poštovao samo trebinjski narod, već i okupatorska austrougarska vlast, uprkost tome što je Stefan žestoko branio svoj narod, njegovu prošlost i budućnost. Tako je od austrijskog cara Franja Josifa odlikovan Ratnom medaljom i Viteškim krstom za zasluge. Na priloženom portretu Stefanove grudi krasi i još jedan orden koji nam nije poznat.
Još jedno veliko odličje, koje Stefan nije nosio na prsima, već u svome srcu, bilo je ono koje mu je trebinjski narod dodijelio, prozvavši ga, za života, svojim velikim dobrotvorom. Malo je Trebinjana, pa i među onim znamenitim, koji su doživijeli takvu slavu. Vijenac njegove slave ukrašava i podatak iz njegovog testamenta da svoju kuću, koja je procijenjena na 40.000 forinti, zavještava ženskoj srpskoj školi. Bilo je to posljednje njegovo zaživotno dobročinstvo, kojim je potvrdio staru izreku: „Nije Srbin, koji se sam Srbinom kaže, već ja Srbin pravi koji Srpstvo pomaže“.
Za trebinjskog viteza S. Čerovića može se reći da sve što je uradio i stvorio, učinio je to, prije svega, zahvaljujući svom prirodnom daru i bistrini svog uma. Pri tome, treba imati na umu da je od naobrazbe imao samo tadašnju manastirsku osnovnu školu. Svih četrdeset i dvije godine svog kratkog života podario je svom narodu i svojoj srpskoj pravoslavnoj crkvi. Njegovi savremenici za njega kažu da je bio „bio otac sirotinji, potpora zadužbinama srpskim, a utjeha bolnim“. Ti njegovi zaživotnici ostavili su nam poruku da je vitez Stefan bio odlikovan poslije smrti toplim uspomenama, koje će živjeti dok je svijeta i vijeka i dok je jednog Srbina.
Uvjeravaju nas da će se u našoj kršnoj Hercegovini „čuti da se odnjihao Srbin u krilu tog mjestašca, koji je na oltar srpske prosvjete položio ovaku žrtvu kao što je imalo sreću Trebinje u svome sinu pokojnjem Stefanu. Podsjećaju nas da su rijetki ovakvi rodoljubi u narodu, koji se, pojavljuju na srpskom nebu kao jasne zvijezde, te svijetle Srbinu kazujući mu put života. Njegovo pak djelo sijaće među prvim djelima velikih rodoljuba našeg srpskog naroda. Slava, velikom srpskom dobrotvoru Stefanu Čeroviću“.
Ovim riječima završava svoju priču o trebinjskom vitezu Stefanu Čeroviću trebinjski narodni učitelj Josif Kočović na početku 1894. godine.
Vitez Stefan Čerović umro je 15. 5. (po starom – R.V.) 1892. godine.
Nad grobnom rakom, biranim riječima, od njega se oprostio njegov sekretar iz gradskog načelstva, Simo Perović.
Godinu dana poslije, na godišnjicu njegove smrti, u Bosansko-hercegovačkom „Istočnjaku“ u broju 4-5 za 1893. godinu, objavljen je in memoriam ove sadržine:
„Lijepa zadužbina. Srpski dobrotvor Stefan vitez Čerović u Trebinju (Hercegovina) umro je 15. maja 1892. godine i tako se sada njegova oporuka (testament) doznaje, kojim je ostavio preko 50.000 forinti na dobrotvorne svrhe. Tako srpsko-pravoslavnoj trebinjskoj opštini zavjetuje kuću za žensku školu u vrijednosti 40.000 forinti. Crkvi. sv. Blagovještanje u Podgljivlju 3.000 for. Džamiji u Trebinju 1.000 for.
Pokojnik je za života činio mnoga dobra i lijepe zadužbine i time je zaslužio da se uvrsti u red prvih dobrotvora i rodoljuba srpskih. Pokoj u srpskoj duši i vječna mu slava ovoga i onoga svijeta“.
Zanimljivo je da se oko ovog Stefanovog testamenta bila stvorila čitava afera, kako piše Vladimir Ćorović u svom članku “Manastir Zavala”. Tvorac ovog nemilog događaja bio je nekadašnji iguman manastira Zavala Kristofer Mihailović koji je, sa još nekoliko građana, bio optužen da je sa družinom falsifikovao Stefanov testament u dijelu zavjetovanja svog imanja osnovnoj školi. Svi su završili u mostarskom zatvoru. U izvoru se ne navodi ishod optužbe.
U vezi ovog testamenta, J. Kočović navodi da Stefan nije zaboravio ni onaj mali broj doseljenika katoličke vjere, već je i njima ostavio 1.000 for. za gradnju zvonika.
Eto, takav je bio Trebinjac, vitez Stefan Jovičin Čerović. Možda će se naći neko koji će pronaći još neke podatke koji su nama izmakli. Ostalo je da odgovorimo na ono drugo pitanje s početka ovog teksta – da li su se i kako Trebinjci odužili svom pretku – vitezu S. Čeroviću?
Nije nam poznato da u današnjem Trebinju, među brojnim ulicama, ima makar i jedan sokak koji nosi Stefanovo ime. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije sadašnja ulica Luke Ćelovića je nosila ime Stefana Čerovića! Nema ni biste sa njegovim likom a kamoli spomenika od bronze, nema ni kapele a kamoli crkve, nema ni na crkvi ni na bilo kojoj školi ploče sa njegovim imenom. Jednom riječju, Trebinje se ponijelo prema svome velikanu S. Čeroviću kao da nije nikad ni živio…
IZVORI I LITERATURA: Bosanska Vila 1892., br. 17; Josif Kočović – Stefan Čerović, srpski narodni dobrotvor, Neretljanin,1894 (kalendar), 9-18; Bosansko-hercegovački istočnjak, april-maj 1893 ,101,; Rajko P. Vukašinović – Vitez Stefan Čerović, Glas Trebinja, br. 1006, mart 2011,25.
Autor teksta: Rajko Pantov Vukašinović / Biografije istaknutih Trebinjana
Priredio: Leutar.net
Be the first to comment