Život Alekse Šantića

Prošle su 93 godine otkako veliki srpski pjesnik i intelektulac Aleksa Šantić nije više među živima, ali njegov duh i dalje živi kroz njegovu vanvremensku poeziju, koja je i u modernim vremenima našla svoju primjenu, ukomponovanaa u folk i pop aranžmane, pretvorena u hitove glasovima popularnih izvođača, od Himze Polovine do Jadranke Stojaković, od “Emine” do “Što te nema”.

Međutim, ono “šantićevsko” što nam je možda najviše nedostajalo na ovim prostorima u posljednjih 20 godina jeste njegov patriotizam, koji je nadilazio nacionalne okvire. Sa jedne strane nacionalista u najčistijem tumačenju ovog pojma, a sa druge kao čovjek potekao iz multinacionalne sredine bio je zadojen dubokim poštovanjem prema nesrpskim etnitetima u Hercegovini i rodnom Mostaru. Šantić je braćom smatrao sve narode koji su živjeli na ovim prostorima, Hrvate, Bošnjake, jevreje, težio njihovom oslobođenju, ujedinjenju i vođen takvom ideologijom napisao “Ostajte ovdje”, pjesmu-moleban narodu koji je globalna geostrateška pomjeranja osjetio na svojim plećima.

O značaju Šantića kao pjesnika i narodnog tribuna, ali i o tome koliko je nedostatak takvih karaktera bio presudan da posljednjih decenija narodi koje je on nazivao “braćom” iskrvare u krvavom obračunu, koji se sada nastavlja drugim sredstvima, mržnjom i nepovjerenjem.

Rani dani uz Dučića i Ćorovića

Aleksa Šantić pripadao je književnom krugu oko mostarskog lista “Zora”, koji je pokrenuo s Jovanom Dučićem i Svetozarom Ćorovićem. Današnji teoretičari književnosti tvrde da njegovu poeziju najbolje razumijemo prateći njegovu biografiju, koja je ispunjena velikim usponima i padovima, borbama i stalnim odricanjem zarad višeg interesa u koji je gotovo slijepo vjerovao.

Kao rođeni Mostarac, bio je jako vezan za svoj grad, rijetko kad ga je napuštao i uvijek se vraćao, a iza njega ostale su antologijske pjesme: “Ostajte ovdje”(1896), “Emina” (1903), “Veče na školju”(1904), “Hasanaginica”, “Ne vjeruj” (1905), “Pretprazničko veče” (1910), “Što te nema?” (1897), “O klasje moje” (1910), “Moja otadžbina” (1908), “Mi znamo sudbu” (1907)…

Pošto je živio u trgovačkoj porodici, ukućani nisu imali dovoljno razumjevanja za njegov talenat. Završio je trgovačku školu u Trstu i Ljubljani. Iz Trsta se vratio u Mostar 1883. godine i tu zatekao “neobično mrtvilo”, koje je bilo posljedica tek ugušenog hercegovačkog ustanka protiv Austrije. Kako piše Svetozar Ćorović, bio je “prvo vrijeme prilično povučen”, vodio knjige u očevoj trgovini i čitao “listove i knjige do kojih je mogao u Mostaru doći”. Nekoliko godina kasnije započeo je svoj književni i društveni rad.

Hrvatski književnik Miljenko Jergović ocjenjuje da je Šantić zanimljiva pojava u našoj zajedničkoj književnosti:

– Aleksa Šantić je u određenom smislu gotovo zatajena, iz današnje perspektive zaboravljena, i skrajnuta pojava. S jedne strane on je bio istaknuti srpski pjesnik svoje generacije, živio je, kako bi se reklo, u dalekoj provinciji – ako gledamo iz perspektive Beograda. Bio je ujedno i hercegovački pjesnik i pored svega važan po vrsti svog političkog i društvenog angažmana. Ta vrsta angažmana je bila i za ono vrijeme neobična, a pogotovo je neobična za ovo naše vrijeme, kaže Jergović.

Politička borba protiv žuto-crne monarhije

Godine 1887. postaje Šantić saradnik časopisa “Golub”, zatim “Bosanske vile”, “Nove Zete”, “Javora”, “Otadžbine.”, 1888. osniva i postaje predsjednik Srpskog pjevačkog društva “Gusle”, koje uzima za program njegovanje pjesme i razvijanje nacionalne svijesti. Zatim je izabran za prvog potpredsjednika mostarskog pododbora “Prosvete”. Godine 1896., kada je pokrenuta “Zora”, bio je jedan od njenih prvih urednika.

1902. otišao je u Ženevu, ali je tamo jedva izdržao tri nedelje; u naivnoj pjesmi “Ja ne mogu ovdje” on je prostosrdačno zavapio kako ne može da podnese tuđinu”. 1907. Mostar ga je izabrao kao jednog od svoja četiri predstavnika za prvu skupštinu Narodne organizacije.

Za vrijeme aneksione krize, sa Svetozarom Ćorovićem i Nikolom Kašikovićem prebjegao je u Italiju i stavio se na raspoloženje srpskoj vladi, kao što će to ponoviti i 1912. godine, na početku Balkanskog rata. U Prvom svjetskom ratu austrougarske vlasti hapsile su ga kao istaknutog srpskog nacionalistu, a bio je zatim poslanik u Bosanskom saboru.

Romantičar, i životom i djelom

Bosanski pisac Muharem Bazdulj smatra da je razumljivo što dio Šantićeve poezije ne gubi značaj ni dan danas.

Šantić je bio pjesnik u vrijeme kad je poezija kao takva bila generalno mnogo važnija nego što je danas. Poezija je u to vrijeme spadala praktično i u domen popularne kulture, na način na koji je to danas popularna muzika, recimo. Otud, uostalom, i nije slučajno da su neke Šantićeve pjesme komponovane te da se i danas rado pevaju, veli Bazdulj i dodaje:

– Šantić je bio pjesnik na način starinski, kako se to kaže, romantičarski, koji i životom i djelom podsjeća na neka prohujala vremena. Ima u njegovim stihovima osjetnog daha orijenta koji je takođe blizak našem mentalitetu. U tom smislu, naoko paradoksalno, Šantić je danas značajniji “običnim” čitaocima, nego kritičarima i istoričarima književnosti. Takođe, popularna televizijska serija snimljena i emitovana neposredno uoči rata asocijativno veže Šantića za “zlatno doba” mnogih generacija, a progresivne i ujedinjujuće poruke nekih njegovih stihova nisu ni danas lišene stanovite političke težine, naglašava Muharem Bazdulj.

“Ostajte ovde” – deklaracija o komšiji

Najveća djela Aleksa je stvarao krajem 19. i početkom 20. vijeka. Na početku stvaralaštva uzori su mu bili srpski pisci Vojislav Ilić, Branko Radičević i Jovan Jovanović Zmaj, a od stranih je najviše poštovao Hajnriha Hajnea, ali je potom izgradio vlastiti pjesnički izraz karakterističan po elegičnim motivima i rodoljubivim temama. Pisao je i dramske tekstove i prevodio je sa njemačkog i češkog.

Miljenko Jergović ne može a da se ne prisjeti pjesme koja danas važi za najrodoljubivije djelo ovdašnje poezije:

– Napisao je pjesmu “Ostajte ovdje” i posvetio je hercegovačkim Muslimanima koji su nakon turskog napuštanja naših krajeva krenuli put Turske, da odlaze iz Hercegovine. Ta pjesma je zapravo neka vrste deklaracije o drugome, deklaracije o komšiji, o komšiji druge vjere. O onome ko se od nas razlikuje, a ko nam zapravo sačinjava dio našeg vlastitog života i dio našeg vlastitog identiteta. I to je nešto po čemu se Aleksa Šantić zaista vrijedi pamtiti i i danas spominjati, ističe književnik Miljenko Jergović i dodaje:

– Pri tom, on je bio, kako bi se reklo, u svakom pogledu svjesni Srbin i srpski patriota iz Hercegovine, međutim njegova srpska orijentacija nije ništa mijenjala u njegovom odnosu prema Muslimanima, ni u njegovom odnosu prema drugoj braći, južnim Slavenima. Njegovo srpstvo je bilo potpuno inkluzivno. Uključivalo je drukčije i različite, što iz današnje perspektive djeluje gotovo pa nevjerovatno i nepostojeće u ovim našim današnjih svjetovima i svjetovima ovih naših današnjih raspravnih patriota. To su stvari po kojima bi vrijedilo Šantića pamtiti, naglašava Jergović.

TV serija o Šantiću zabranjena i zaboravljena

Glumac Branislav Lečić, čiju je karijeru na određen način obilježila uloga Alekse Šantića u istoimenoj seriji, kaže:

– Igrati jednog takvog pjesnika, jednog takvog duha i tu dušu osjetiti je zaista velika privilegija. Ako moj glumački posao ima smisla, ima zbog toga što neki ljudi koji su ostavili traga u ovom slučaju u pjesništvu, poeziji, književnosti, i koji jesu reperi za nekakav duboki emotivni osjećaj i patriotizam, a to je upravo Aleksa sa svojom širinom, jesu ostavili traga i na mene. Zato mi je drago da mogu da govorim o Šantiću, koji nije samo oličenje srpskog pjesnika, on je veliki jugoslovenski pjesnik, smatra glumac i ističe:

– Nije bio šovinista, nego se prema svom narodu odnosio sa dubokom ljubavlju, koja znači voljeti biće sopstvenog naroda, a ne mrziti drugog. Čovjek koji ne cijeni i ne poštuje sebe ne može da voli ni druge. On je univerzalni pjesnik, pjesnik velikih emocija, univerzalnog duha i za Muslimane i za sve ostale, naglašava Lečić:

Lečić se sjeća i da serija nije reprizrana, kao što je običaj kod nas:

– Serija je zbog tehničkih razloga prikazana u cjelosti samo u Sloveniji, a da bi naši gledaoci vidjeli kraj morali smo da prikažemo film u kome se vidi kraj serije kao dio filma. Ona nikada nije prikazana u cjelosti ni u Srbiji ni u Hrvatskog, mada je mogla, i to više puta, ali očigledno ta serija nije u političkom skladu sa filozofijom lokalnih političkih feudalaca, koju su na čelu bivših republika, sada država, jer razvija jedan južnosloveski objedinjujući duh, širinu koju je Šantić imao i nosio, zaključuje glumac.

Miljenko Jergović veli da je današnja civilizacija izgubila osjećaj za lijepo, pa bi neki novi Šantić vjerovatno prošao neprimjećen:

Danas ne bi prepoznali ni Šekspira ni Šantića

– Nije problem danas u pojedinim pjesnicima i umjetnicima, nego je problem u mjestu poezije, mjestu književnosti, umjetnosti u našim današnjim društvima. Danas bi se mogao pojaviti neki balkanski, srpski i južnoslavenski Šekspir ili Servantes, a vi ga sasvim sigurno ne biste prepoznali jer živite u društvima gdje je kultura zadnja rupa na svirali. Šantić je ipak živio u vrijeme kada su, bez obzira na niski stepen pismenosti, u odnosu na ovo naše vrijeme, umjetnost i kultura ipak kod nas igrali puno važniju ulogu, zaključuje Jergović.

Aleksa Šantić je umro od tuberkoloze u Mostaru 2. februara 1924. Kada se čulo za njegovu smrt, “Mostar je sav bio u crnini”. Sve radnje i svi dućani su bili zatvoreni, a narod je krenuo ka kući Ćorovića, da oda posljednju počast “najvećem pjesniku po duši i srcu”. Brojne delegacije, srpske, hrvatske i muslimanske su doputovale u Šantićev rodni grad, neki su pješačili i po 40 kilometara, da po pravoslavnom obredu isprate velikog pjesnika.

Čak je i mujezin, u trenucima kada je povorka prolazila pored džamije, sa minareta otpjevao posljednju molitvu praštanja.

Njegove pjesme, pored “Emine” – koju je lično komponovao, u muziku su pretvorili Jadranka Stojaković (“Što te nema”), Dragan Stojnić (“I opet mi duša sve o tebi sanja”), ali i mnogi drugi.

KAKO SU SE VOLJELI ALEKSA I ANKA

Šantićev život obilježila je i romana vrijedna ljubavna priča. Pogledi poete bili su rezervisani za Anku, kćerku vlasnika foto ateljea Stjepana Tomlinovića. Pratio je svaki njen korak, sjedio u dućanu čekajući da se pojavi, kako bi joj se približio. Kasnije mu je kroz smijeh priznala da je namjerno uvijek izlazila u isto vrijeme, nadajući se da će on shvatiti satnicu i iskoristiti priliku da je bolje upozna. Kada je od drugih saznala da objavljuje pjesme, tražila je od Alekse primjerke “Goluba” i “Nevena”, koje je redovno čitala i komentarisala.

Ljubav između Anke i Alekse se susrela sa pravim iskušenjima. Mostar, kao i svaka mala sredina, a naročito porodica, osuđivali su ljubav bogatog Srbina i Hrvatice, kćerke običnog “kuferaša”, pridošlice iz Like, za koga su govorili da je tražio bogatu kuću kako bi obezbijedio ćerku.

Šantićeva porodica se sve više protivila već izvjesnom braku sa katolikinjom, pa se u vezu umiješao stric Miho, trudeći se da ga na svaki način odvoji od djevojke koja nije iz njegovog naroda niti njegove vjere. Od tog dana kuća Šantića Aleksi je ličila na pakao, ispunjena stalnim svađama.
Kada je Anka pristala da pređe u pravoslavlje, Aleksa je srećan otrčao kući, misleći da će time obradovati majku, ali ona ga je dovela ispred ikone svetog Nikole i zaklela: “Ako je dovedeš u kuću, majka će vas mrtva dočekati”.

Nesrećni pjesnik prekinuo je burnu vezu sa Ankom Tomlinović koje se sećao do kraja života i kojoj je posvetio većinu svojih ljubavnih pjesama. Anka se udala godinu dana kasnije i zauvijek napustila Mostar. Svatovi su prošli pored Šantićeve kuće na Brankovcu, dok je on svečanost posmatrao sa prozora, plačući.

Leutar:Net

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.