Miholjsko ljeto. Onaj najljepši početak oktobra kada sunce ugrije, taman toliko da nas podsjeti na svoje čari. Otkad znam za sebe, svoju krsnu slavu – Miholjdan proslavljam na selu, odakle potiču moji korijeni.
Svaki 12. oktobar za mene je poseban jer me podsjeti na one istinske, porodične vrijednosti kada se svi okupimo kako bismo proslavili zaštitnika naše kuće. Kako običaji nalažu, i veče uoči slave dočekujemo goste. Danima unazad, do u detalje, planiraju se jela koja će tog dana obogatiti trpezu. Kada je slava u pitanju, ništa ne smije da fali. Slani i slatki specijaliteti, različite đakonije, pripremljene sa posebnom pažnjom, jer ima li svečanijeg dana od krsne slave?
Ujutru se valja rano ustati, otići u crkvu, a nakon molitve i povratka kući slijedi dočekivanje gostiju. Gosti se na slavu ne pozivaju, a u Hercegovini se odomaćio običaj da ukoliko neko posjećuje vašu slavu, i vi imate obavezu da uzvratite na isti način.
Domaćin najčešće pred kućom ili na vratima svoga doma dočekuje goste. „Srećna slava, domaćine“ – pozdrav je sa kojim gosti ulaze u avliju, nosivši u ruci jabuku koja je simbol zdravlja, napretka i svake sreće. Najčešće se, za dara, biraju one jarko crvene, veće jabuke, a gosti kao da se takmiče ko će donijeti rumeniju i ljepšu. Naravno, pored jabuke nađu se tu i kese pune kafe,voća,kutije kolača i čokolade za najmlađe ukućane. Sjećam se, da smo se sestra i ja, dok smo bile mlađe takmičile koja će dobiti veći broj čokolada. Te radosti i dječijeg ushićenja…
Jedan od ljepših običaja, koje smo mi Hercegovci sačuvali jeste zajednička molitva, paljenje krsne svijeće i lomljenje slavske pogače, tačno u podne.
Naravno, običaji se dosta razlikuju od predjela, sela, pa i od kuće do kuće. Kod nas, otac lomi slavski kolač sa kumom, prelivši ga vinom. Slavski kolač, koji je najčešće pažljivo ukrašen krstom od tijesta, nakon lomljenja uzima domaćica kuće, a red nalaže da i svi gosti probaju barem malo parče. Nakon prelomljenog slavskog kolača, domaćin uzima bokal vina i nazdravlja okupljenim gostima. Red je da iz bokala popiju svi gosti.
Što se tiče krsne svijeće, poseban mi je jedan običaj vezan za najmlađe ukućane kuće. Najčešće dječak, stoji pored svijeće, „čuvajući“ da se ne ugasi, a za to biva nagrađen, u vidu novca ili nekog slatkiša. Svijeća bi trebala da gori tokom cijelog dana, te da se ugasi kada dođe na nekoliko centimetara do svijećnaka. Pored krsnog kolača, svijeće, vina kojim se nazdravlja običaj je i pripremiti slavsko žito ili kako ga neki nazivaju – koljivo.
Slavski ručak sastavni je dio slave, u kojoj nakon obavljenih običaja, na miru gosti uživaju u pripremljenoj hrani. Posle ručka, bude tu i šale, razgovora, nerijetko i pjesme. Jer, dan je od toga! Slava je idealna prilika da rodbina koja se dugo nije vidjela „prozbori“ koju, razveseli se i sazna sve što je interesuje.
Onda slijedi fotografisanje, smijeh, graja. Ljudi koji popiju nešto više late se čaše pa nazdravljaju do beskonačnosti. Gosti ostaju najčešće do kasnih sati, ukoliko nije u pitanju radni dan, pa ih sutra očekuje odlazak na posao. Uz poljupce, zagrljaje i ono obavezno:“ Dođite i vi kod nas!“ gosti se pozdravljaju sa domaćinima.
Slava se prenosi sa koljena na koljeno, a na mladima je da očuvaju stare običaje i nastave da ih poštuju i kada oforme svoju porodicu, te da svoju djecu uče onome o čemu su slušali od svojih očeva. Jer, zaboravimo li običaje – nestaće i nas.
Dok završavam ovaj tekst u glavi mi odzvanjaju Balaševićevi stihovi: „Moj deda već dugo ore nebeske njive, ali baka još čuva sve stvari i sliku našeg sveca…“ Proslavljajte slavu sa svojim najbližima u spomen na one kojih više nema, a za stvaranje lijepih uspomena mlađih generacija.
Jelena Drapić, Leutar:Net
Be the first to comment