“A, odakle si ti?” Nekako sam se uvijek plašila tog pitanja i nadala se da nekoga neće zanimati odakle ja dolazim.
“Pa znate, moji su iz okoline Sarajeva.”
“Odakle!?” I onda skontam da čovjek očigledno poznaje taj dio Bosne.
“Iz Vareša.” Odgovaram i nadam se da je tu kraj. Ali, nada poslednja umire i naravno da nije kraj, jer on poznaje Marka Markovića. I tu kreće moja priča koju napamet znam..
“Pa, zapravo moji su iz okoline Vareša. Tačnije, Okruglica. Nadomak planine Zvijezde. Ali moja majka je zavrsila školu u Visokom i tu je ostala. Kad je upoznala tatu otišli su za Hrvatsku, u Zadar. Tu sam se ja rodila.”
“Pa super, a gdje ste živjeli u Zadru?” Kontam u sebi kako će čovjek pomisliti da se šegam sa njim, ali odgovaram. “Pa ne znam, jer sam sa dvije godine, nakon što je se zaratilo tamo, došla sa mamom u Sarajevo, tj. u Vogošću” I moram da nastavim, jer je mnogo lakše da samo ja pričam, bez da čekam očekivano pitanje.
“Bile smo u Vogošći kad je počeo rat, po Dejtonu smo izašle iz Vogošće u jedno malo selo nadomak Zvornika. Tu smo živjele par godina. Završila sam pola osnovnog školovanja. Kada su Bošnjaci počeli da se vraćaju mi smo opet morale da se selimo. Vječiti putnici, nekako kofer je uvijek u pripravnosti. Došle smo u Miliće, gradić na pola puta Vlasenica-Zvornik. Tu sam završila Osnovnu i Srednju školu, tu sam prvi put sa drugaricama otisla na sok u kafić, pravila se važna dok sam konobaru ostavljala bakšiš.”
Tu me je moj sagovornik pogledao čudno, pa sam nastavila…
“Majka mi je bila konobar i od nje sam naučila da se bakšiš ostavi ako je konobar simpatičan. Tu sam se prvi put zaljubila, poljubila na temelju nove Srednje škole. Prvi put izašla u diskoteku i došla kasno kući. Ali nisam ja iz Milića, tu sam odrasla. Domaći stanovnici nas zovu “pitari” i nikad nisam saznala zašto je to loše kad moja baka pravi najbolje pite.”
Vidi čovjek da sam otišla predaleko, ali ne, ne dam se ja! Jesi li me pitao odakle sam, slušaj priču prijatelju.
“Završivši Srednju, otišla sam na Pale. Uz nadu da ću jednoga dana postati novinar. Ali! Uvijek ima “ali”. Nisam. Nisam ostvarila svoj san, iz ovog ili onog razloga. Na Palama su me smatrali studentom, djevojkom iz Milića. Ali ja sam se baš na tim Palama osjećala kao u svom gradu. Brzo sam ga zavoljela i opet se zaljubila. U grad, u momka. Studentska ljubav. Vremenom smo postali prijatelji. Vremenom sam morala početi da radim. Pošto sam odrasla sa samohranom majkom, pružala mi je sve i predpostavljate da nisam znala ništa da radim. Naučila sam. Postala sam sobarica na Jahorini. Na toj planini, blizu Sarajeva ja sam zavoljelja. Kao nikad do tada. Uz Ljubav mog života, otišli smo za Tivat. Tu se vjenčali, rodili sina, živjeli. A onda, onda smo došli u Beograd. U njegov grad. Peto koljeno Beograda. Deda mu je napravio Čoko-bananicu”
Ućutah. Tišina.
“ Šta mislite, Gospodine, odakle sam ja!?”
Slavica Lazić, Leutar:Net
Be the first to comment