Za bavljenje naukom na našim prostorima danas, pored sveg znanja, važni su i entuzijazam i ogromna ljubav jer u vremenu kada pored puno inovativnosti nedostaje novca, djeluje kao prava magija kako se do rezultata uvijek dođe. Pritom, biti žena u nauci, majka dvoje djece, balansirati između porodice i posla, dva univerzuma koja najviše volite, pravi je poduhvat. Ipak, da je sve stvar percepcije uvjerila nas je Trebinjka Aleksandra (Mrkonja) Filipović, doktor bioloških nauka na Institutu za biološka istraživanja „Siniša Stanković“ u Beogradu, naučni saradnik na Odjeljenju za biohemiju i fiziologiju insekata.
Tekst se nastavlja poslije oglasa
Prije 20 godina otišla je put prestonice Srbije, gdje je diplomirala na Hemijskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, a potom i doktorirala. U nauci se apsolutno pronašla, posebno u samom istraživačkom procesu i radu u laboratoriji. Njeno zalaganje je prepoznato i vrednovano te se evaluacijom naučnika u Srbiji za period od 2018. do 2023. godine, na osnovu njenih radova i citiranosti našla među 10 odsto naučnika u svom zvanju, sa svojih tek 39 godina.
Vlastiti put gradila je polako. Hemiju je, kaže, odabrala jer je razumije. Sa druge strane, biologija je, kako se to u životu ponekad i dogodi, došla kao izazov koji će postati životni poziv i odlična podloga da sopstvena razmišljanja izrazi kroz različite biohemijske procese.
„Diplomski rad sam spremala iscrpno i dugo, istovremeno radeći na sjajnoj Katedri za instrumentalnu analizu, uz mentora dr Miroslava Novakovića od koga sam mnogo naučila i sa kojim je bilo veliko zadovoljstvo raditi. Kada sam završila, na katedri nisam imala mogućnost da upišem doktorat i da, ujedno budem zaposlena sa platom pa sam nakon diplomiranja dvije i po godine radila u jednoj internacionalnoj školi kao profesor. U jednom momentu je došla prilika za intervju u Institutu za biološko istraživanje „Siniša Stanković“. Pozvali su me sa Odjeljenja na kome sada radim i da bih dobila posao trebala sam upisati doktorat na biologiji. To mi je bio veliki izazov pošto sam čist hemičar – organičar, ali sada mi je zbog toga drago“, upoznaje nas Aleksandra sa počecima njenog razvojnog, a potom i naučnog puta u ovom beogradskom Institutu, gdje je već 10 godina naučni saradnik.
Bila je to prilika da iskaže sav svoj potencijal i da konačno može da se prepusti onome što istinski voli – istraživanjima, do sada najviše baziranim na pronalaženju rješenja za zaštitu životne sredine sa novim alternativnim izvorima hrane. Uporedo zajedno sa kolegama sa Instituta radi i na upoznavanju poljoprivrednika o isplativosti gajenja malih farmi upravo takvih insekata bogatog nutritivnog sastava koji doprinose privredi.
„Kroz istraživanje u doktoratu ispitivala sam kako neki organski zagađivači utiču na biohemiju i fiziologiju određene dvije insekatske vrste, ekonomski jako značajne, kod nas poznate kao gubar i žutotrba. Dugogodišnje istraživanje i mnogobrojni eksperimenti su nam dali podatke koji se mogu iskoristiti u svrhu bolje kontrole ovih insekata u uslovima zagađene životne sredine. Ono što je zanimljivije, a čime se bavimo određeno vrijeme je insekatska vrsta koju u našoj laboratoriji zovemo „crvi superheroji“. U pitanju je vrlo iskoristiv crv brašnar, koji se u određenim evropskim zemljama koristi za ishranu ljudi, dok kod nas može da se koristi za ishranu stoke, živine, za neke vodene organizme, kućne ljubimce. Njihov nutritivni sastav je sličan ribljem brašnu i dobar je alternativni izvor proteina za životinje. Ono zbog čega je ova vrsta još interesantna je što može da razlaže plastiku, čak i onu decenijama nagomilanu, dok se sve što ostavi iza sebe koristi kao visoko kvalitetno organsko đubrivo za biljke“, pojašnjava nam složen proces djelovanja insekata po našu okolinu i svega onoga čega nismo ni svjesni.
INSEKTI KAO HRANA
„U Srbiji se insekti još uvijek ne koriste za ishranu ljudi, to kod nas nije regulisano, mada su na Sajmu nauke, u maju prošle godine na kojem sam učestvovala, ljudi imali priliku da probaju insekte kao hranu. Jedna firma iz Novog Sada poslužila je crva brašnara u čokoladi, siru i kao grickalicu. Bilo nas je dosta koji smo probali i meni ukusom najviše podsjeća na suncokret. To je visokoproteinska namirnica i znamo koliko su proteini važni, ali kod nas za sada može samo da se koristi za ishranu stoke i živine. Prošle godine smo zaista bili hit na beogradskom Sajmu nauke! Inače, sajmovi i kongresi su lijep način da upoznate nove kolege, steknete kontakte, zajedno dođete do neke ideje i učestvovala sam na nekoliko domaćih. Sa svakog nosim značajna iskustva!
Na razvoju ekološke svijesti nastoji što više da djeluje pa pored mnogih prilika, posebnom naziva i učestvovanje u projektu „Noć istraživača“, gdje je „crve superheroje“ prikazala i najmlađima.
„To je jedan zaista prelijep projekat, prilagođen i djeci predškolskog i srednjoškolskog uzrasta. Divan je taj trenutak kada možete djeci da prikažete svu ljepotu nauke kakva jeste i gdje oni mogu da uživaju u eksperimentima sa vama. Predstavili smo im upravo ove naše „crve superheroje“ koji mogu da recikliraju plastiku, a da bi im bilo zanimljivije nazvali smo ih „Plastikožderi“. Pored ovih, postoje različite vrste crva koji se u Evropi koriste za razgradnju određene plastike. „Noć istraživača“ je za mene, koja sam dugo godina bila član trebinjskog Pozorišta „Slovo“, bila spoj moje dvije ljubavi – predstave i nauke. Tu, na zanimljiv način morate da zainteresujete djecu, što nije lako, ali ja sam, zajedno sa dvije koleginice, istinski uživala u svoj teatralnosti koju sam ponijela iz pozorišta i znanja u nauci!“
IZMEĐU HEMIJE I POZORIŠTA RIJEČ IMA NAUKA
Sajam nauke – sa kumom i koleginicom iz laboratorije uz tatinu podršku
„Moj otac Zdravko je hemičar, a iako bi se moglo tako misliti, nisam odabrala hemiju zbog tate. Njemu se moj izbor baš nije ni dopao i oduvijek je imao veliku želju da neko od njegove djece bude veterinar. Dugo sam vagala između umjetnosti i prirodnih nauka jer sam godinama bila član trebinjskog Pozorišta „Slovo“ i pozorišna režija je bila moj drugi izbor, u nekim momentima čak i prvi. Ipak, trebalo mi je nešto opipljivije. Hemiju prvobitno nisam odabrala da se bavim naukom već sam sebe vidjela u laboratoriji. Razumjela sam prirodne nauke i bilo mi je važno da upišem nešto u čemu sam dobra. A kada sam došla na Hemijski fakultet, već u prvom semestru, na prvom većem hemijskom predmetu, shvatila sam da želim da se bavim naukom i cilj mi je bio dostići određeni prosjek ocjena, neophodan da bih mogla da idem na doktorat. Tada sam shvatila da će nauka biti moj izbor. Nije mi žao što sam upisala hemiju jer pozorište ne prestaje da me prati. Buduća snaha je glumica a djever je poznati filmski reditelj tako da sam okružena i dalje tim svijetom. U Beogradu često odem u pozorište i najljepše mi je kada mi mama dođe iz Trebinja i obavezno idemo skupa. U Pozorištu „Slovo“ sam učestvovala u mnogim predstavama i to pamtim kao lijep period života, koga se sa posebnim emocijama uvijek sjećam“.
Baviti se naukom u Srbiji, reče nam, ponekad zna biti teško, uglavnom usljed nedostatka novca da se sve realizuje. Aleksandra, čini nam se pomalo i sama kao superjunak, uvijek vedrog pogleda na svijet, ističe da to ima i svoje ljepše strane.
„Institut bi pružio sve da može, ali su finansije glavna začkoljica u srpskoj nauci i moramo stalno da se snalazimo. Međutim, ima tu i nešto dobro. I sada pamtim interesantnu stvar koju nam je jednom rekao profesor iz Engleske: – Srpski naučnici su jako cijenjeni u svijetu, zato što nemaju mnogo i moraju da se snađu te za njih ne postoji ne može i nemoguće, nego mora kako znaju i umiju! – Dakle, sa jedne strane dobijamo veoma pozitivna mišljenja a sa druge zna biti frustrirajuće. Naučnici u Evropi dobiju sve što im treba, dok mi moramo mnogo da gledamo u budućnost. Često budemo zakočeni dok čekamo, ali i tada se snalazimo i ostvarujemo međusobne kontakte, što nam je prilično dragocjeno“.
SRPSKI NAUČNICI I U SVJETSKOM VRHU
„Nauka je sada multidisciplinarna i teško se njome baviti ako ste samo oslonjeni na jednu oblast. Mora sve da se isprepliće da biste bili što uspješniji. Teško je ići u korak zbog naših materijalnih nemogućnosti i jako je teško takmičiti se sa nekim ko može sve da dobije. Ipak, nauka u Srbiji dosta dobro drži ritam. Snalazimo se i imamo zaista sjajnih naučnika! Na Stanfordovoj listi najboljih svjetskih naučnika među dva posto mogu se naći i srpska imena. Jedan od njih je studirao sa mnom. Naći se u samom vrhu naučnika u svijetu govori kolika je naša posvećenost, a rezultati fantastični!“
Biti žena u nauci u Srbiji, sa njenog stanovišta je lako. Pored kolega, velika podrška u svemu joj je i suprug, i sam okrenut svijetu nauke.
„Imam sreće što radim na Institutu na kome je oko 80 posto žena i sa te strane nemam nijedno negativno iskustvo. Međusobno se podržavamo i pomažemo pa mogu da izbalansiram i porodicu i nauku. Kao u bilo kom poslu, mi žene smo pravi superheroji šta sve uspijemo da izbalansiramo. Suprug radi na drugom Institutu i veliki mi je oslonac. Bavimo se istim poslom tako da se nepogrešivo razumijemo“.
Uz sve domete, ovaj bračni i naučni par razmišlja o postdoktoratu koji bi radili u inostranstvu jer je usavršavanje logičan korak u njihovom poslu. Aleksandrine ambicije su da poput mnogih kolega u Srbiji dobije i projekat koji bi vodila. Ono o čemu promišlja, bilo bi od velikog značaja za mnoge poljoprivrednike.
„Obzirom da sam za svoj diplomski rad izolovala i identifikovala sekundarne biljne metabolite, što je bio jedan detektivski posao, koji mi često nedostaje, sada bi bilo zgodno spojiti znanje sa hemijskog fakulteta i znanje stečeno tokom doktorskih studija i istražiti mehanizme odbrane biljaka od insekata. Takođe, i pronaći način da se pojača indukcija odbrambenih biljnih jedinjenja kako bi se biljka odbranila od štetočine na što prirodniji način, bez upotrebe jakih insekticida, koji mogu nanijeti dodatnu štetu okolini“.
U međuvremenu, koliko stiže, dolazi i u Trebinje, rodni grad za koji je, pored porodice, vežu neraskidiva prijateljstva i sve one uspomene koje doprinose da se mjesto iz koga potičete uvijek nosi u srcu.
„Prva asocijacija na rodni grad uvijek su ljudi. Dolazim, ne koliko bih voljela zbog nedostatka slobodnih dana, ali se trudim da dođem dva puta godišnje. Suprug i stariji sin obožavaju Trebinje, a vjerujem da će ga zavoljeti i mlađi koji je tek beba. Najviše mi nedostaju prijatelji, imam ih maltene od najranijeg djetinjstva i to su prijateljstva koja su ostala za čitav život. Još jedna asocijacija na Trebinje mi je i ta neka lakoća postojanja, kafe subotom kao posebni rituali. Snašla sam se u Beogradu, volim ovaj grad i sve što mi je pružio, a Trebinje mi je u srcu zauvijek. Privilegovana sam i da mi je drugarica iz Trebinja sada prva komšinica pa možemo da sprovodimo naše trebinjske rituale i ovdje u Voždovcu“.
Aleksandrina posvećenost nauci osjeti se u načinu na koji govori o profesiji i svakom segmentu svog poziva. Strast za istraživanjem, znanjem ali i svim drugim aspektima koji obogaćuju život, pokazuju koliko tek ima da ponudi i koliko svestranosti u sebi nosi. Kroz stripove i superheroje, slične junake u pozorištu, sedmoj umjetnosti, literaturi te u konačnici i u laboratoriji, dakle iz svega što voli, proistekla je, slobodno možemo reći, i superžena u svijetu nauke!
Izvor: Radio Trebinje
Be the first to comment