Danas je stigla vijest koju smo svi slutili i koja, nažalost, više ne izaziva uzbuđenje i paniku, a trebalo bi. Tačno 23 opštine u Republici Srpskoj su pred izumiranjem. Eto, tako nestaje Republika Srpska koju brane.
Piše: Bojan Milićević
Već neko vrijeme svakodnevno pratim statistike o broju rođenih beba i prosjek je, prema nepreciznoj procjeni, 21 beba dnevno. Od toga, naravno, više od polovine rađa se u zapadnom dijelu, mahom u Banjoj Luci. Znači, prosjek za ovu godinu mogao bi biti 7665 beba. Ako uzmemo podatak da u Republici Srpskoj postoji 201 osnovna škola, to znači da će 2028. svaka škola upisati 38 (!) đaka. Jedno i po odjeljenje. A svi znamo da to zapravo znači da će u Banjoj Luci, Bijeljini, Doboju i još ponekom gradu biti 5-10 odjeljenja, a u ostalim mjestima – 0. Govorim, dakle, o najbližoj budućnosti. I to pod uslovom da se porodice ne odsele prije nego što djeca pođu u školu, kako bi izbjegli da ih u vrtiću dočeka neka pijana partijska funkcionerka i da ih u školi dočekaju konobarice i bravari.
Znači, dragi prosvjetari, za 6-10 godina biće vam uzalud što ste skupljali glasove i išli na mitinge. Nećete imati koga učiti. Baš kao što ni doktori neće imati koga liječiti itd. Ništa u ovoj državi ne može opstati ovim tempom. Bićemo država staraca i tehnološkog viška.
Šta možemo uraditi? Jasno je da se u institucije ne treba uzdati jer oni već odavno ne razlikuju populacionu i populističku politiku. A i nikoga premija od 500 KM neće nagovoriti da rađa još jedno dijete, što ne znači, naravno, da pomoć Vlade nije potrebna. Plitke i jeftine šale tipa: „Ženi se“, „Što se ne udaješ?“, „Kad će drugo dijete?“, „Šta čekate?“, „Kako su naše babe rađale?“ i slične, takođe ne piju vodu, pa vas molim da ih u komentarima izbjegavate. Ljudima ovdje najbolje godine prolaze u skupljanju ili glasova ili odbijenica. Ne trebaju im dodatne pridike.
Treba nam moralna afirmacija porodice u društvu. Da se ne rugamo višečlanim porodicama, ne sažaljevamo ih i ne osuđujemo „što rađaju sirotinju“. Siromašnija su djeca bez brata i sestre, pa makar imala ajfon 14, svirala klavir i proputovala cijeli svijet. Naravno, mislim na one koji su svjesno odabrali da je bolje imati jedno dijete i priuštiti mu sve na svijetu.
Treba nam i materijalna afirmacija porodice, kroz solidarnost. Tzv. ponosne kartice su sjajna stvar i ne predstavljaju milostinju već nagradu. Svi privrednici mogu lako da se uključe i ponude popuste na svoje usluge i proizvode višečlanim porodicama. Drugi vid solidarnosti mogu da budu fondovi pomoći borbi protiv steriliteta i stipendiranja djece uz višečlanih porodica. To već nije humanitarni rad nego zadužbinarstvo koje nas sve može spasiti. Ko ne vjeruje da naša međusobna solidarnost može spasiti naciju, neka samo uporedi godišnji izvještaj „Srba za Srbe“ sa godišnjim izvještajem bilo kog ministarstva u Vladi.
Na kraju, ali najvažnije, treba nam duhovna obnova. Da se izdignemo iznad egoizma, materijalizma i želje za ličnim komforom po svaku cijenu. Da život izdignemo iznad rijalitija, tabloida, prevara, razvoda, instagrama i vratimo se stvarnosti. Da se vratimo jedni drugima i svom pravoslavnom identitetu i tradiciji.
Ako bilo šta od ovoga uspije, možda će se jednom roditi generacija djece koja će uspjeti da se izdigne iznad poltronstva, podaništva i robovanja onima koji dnevno troše više nego tri višečlane porodice. Ali, jedno i po odjeljenje to neće uspjeti samo.
Be the first to comment