Dozvolite mi da ovaj tekst započnem pitanjem. Kako vi odreagujete kada naiđete na još jednu u nizu tragikomičnih arhitektonskih intervencija u vašim gradovima?
Autor: Ninoslav Ilić
Ja svoje frustracije u tim prilikama obično podijelim s ljudima na Fejsbuku. I prije nego što nešto kažete, znam da nema od toga nikakve vajde, ali mi se čini da bih implodirao da na ovakve montipajtonovske ideje ostanem nijem i slijep. Neki su mi rekli da ih je to o čemu sam napisao par riječi ostavilo bez daha, možda i šokiralo. O arhitektonskim problemima Trebinja ne mogu pričati isključivo iz stručnog ugla, pa mi oprostite što će ovih par redova biti više moj emotivni osvrt na jednu pojavu koja je kod nas dobila obrise pandemije mnogo prije nego li je korona zatvorila čitav svijet u četiri zida.
Naime, šta je to ovoga puta trulo u državi Danskoj? Pa naša struka je. Ili bolje rečeno odsustvo iste. Ne znam treba li više i da vas napominjem o tome koliko je Trebinje kao grad bogat svojom kulturno – istorijskom baštinom. Ne znam ni da li više treba da se napominje da se, kada je jedan grad toga značaja prepušten vjetrometini investitorskog urbanizma, svaka potencijalna šteta koja je time istom nanijeta ne zadržava samo na okvirima toga grada, već da svakodnevnim popuštanjima normi kojima se definiše šta treba ili ne treba da se gradi, danas narušava moj, a sutra vaš grad.
Dakle, o čemu je riječ. Igrom slučaja do mene je došao simpatičan video kojim se vrši prezentacija još jedne u nizu novogradnji u Trebinju. Na zapadu ništa novo, rekli bi neki! Objekat fluidan, bez oštrih linija, već hiljadu puta viđena forma, koja se u malom gradu uvijek može prodati kao nešto nevjetovatno moderno i inovativno. Tako su u Trebinju nedavno najavljivali gradnju prve zelene zgrade na ovim prostorima, a na kraju se ispostavilo da su na balkonima postavili neke saksije i da je to to.
Šta je zapravo problem sa ovom fluidnom zgradom, koja je još uvijek u ideji? Pa npr. njena lokacija. Objekat je spratnosti P+4. Nalazi se uz samo korito rijeke Trebišnjice, uz gradsko šetalište i čini se da ima iskorištenost parcele od 100%. Hajde i nekako to sve, pa i to da bi jedan objekat tih gabarita mogao biti posađen među objekte dominantno jednoporodičnog stanovanja, dominantne spratnosti P+1, da je i putna infrastruktura na tome potezu poprilično uska i opterećena, nego bi se na svega nekoliko metara, ni 5 minuta hoda od te zgrade, nalazio nacionalni spomenik od najvećeg značaja, Arslanagića most.
Izgleda da je još od onda kada je Arslan aga na mostu izgradio kuću i naplaćivao mostarinu, ovaj arhitektonski biser osuđen da privlači svakakve objekte. Nedavno je to bila balon sala, koja je djelomično uklonjena, a evo sada, doduše ne tako blizu, ukazao se i novi čir. Čini mi se da ni Njutnov zakon gravitacije ne bi mogao da objasni kojom to uzajamnom silom Arslanagića most privlači sva ova tijela. Svaki grad treba da se razvija i da se širi, to je sasvim prirodno i pokazuje da je prostor dinamičan i atraktivan. Problem koji se javlja kao jedna od nuspojava devalvacije urbanizma kao nauke o građenju jeste formiranje efekta pregomilanog centra koji biva zagušen do te mjere da je život u njemu nehuman. Sasvim je jasno da se glavna karakteristika investicionog urbanizma definiše formulom KM/m2, a kolateralna šteta smo mi stanovnici tih gradova.
Da li je zaista ok da se naši gradovi prepuštaju vjetrometini svačijih investicija i da ne postoji ni slovo U od urbanizma kojima bi isti (p)ostali mjesta građena po mjeri čovjeka? Prošlo je vrijeme velikog trebinjskog arhitekte Vuka Roganovića, koji je jednom rekao da je njegova najveća zasluga za grad bila možda više ono što nije dozvolio da se gradi, nego ono što je za sobom od projekata ostavio. Oprostite nam, Vuče, ako nas odozgo još možete gledati.
Izvor: AABIH, Video: youtube.com
Ostavi komentar