KUC KUC

U jednom zabit om hercegovačkom selu nadomak Ljubinja živjele su Raza i Naza. Stanovale su kuća uz kuću.

Raza je imala muža. Ogro mnog. Dlakav og. Zvao se Adem. Zajedno su imali troje djece; jednog sina i dvije kćerke. Sva djeca – muška i ženska, bila su ogromna i dlakava.

Od Raze su naslijedili samo crvenilo u licu i neobičnu grlatost. Zbog galame iz njihove avlije ponekad bi se orilo i do pola sela.

Naza je takođe imala muža. Sitnog, žućkastog i žilavog. Zvao se Halil. Oni nisu imali djece. Ali, imali su puno ovaca i koza. Bili su tihi i neprimjetni. Iz njihove avlije nikad se nije čula vika. Samo bleja nje, posebno predveče kad bi ovce i koze umarširale u svoj tor.

Onda je došla jedna teška i sušna poratna godina. Sve čatrnje u selu i okolini su presušile. Stanovnici zabitog sela pješice su išli prema Popovom polju dovlačeći vodu u buradima; ponešto na ledjima neuhranjenih i suhonjavih hercegovačkih mulaca, a ostatak na svojim umornim i koščatim seljačkim leđima.

Raza i Naza su se jednog poratnog, sušnog i gladnog hercegovačkog dana posvađale zbog vode. Nikada nije tačno utvrđeno šta je dovelo do teških riječi i optužbi.

Jedna legenda kaže da je Raza posumnjala kako joj je Naza iz bureta iznad štale ukrala punu kantu vode, te tako napojila svoje ovce.
Druga legenda kaže da je Naza pronijela kantu vode sa obližnje lokve u selu i da je, jadna, satima ketila nad skoro sasušenom rupom vadeći mokro blato, prosijavajući ga kroz sito, razdvajajući mutnu vodu od mulja da bi tako ugasila žeđ svojih ovaca. Raza je, vidjevši je kroz prozorče svoje izbe kako prolazi sa kantom u rukama, posumnjala da se oko njenog bureta šnjuhala i tako oštetila njenu porodicu za cijelu kantu vode zbog koje su predhodnog dana cr ka va le grbače njenog mulca, njenog čovjeka i njene djece.

I onda je planulo. Baš kao požar. Neočekivano i burno. Pričali su da se cijelo selo orilo od Razinog histeričnog pljuvanja po Nazi.
Naza bi, kažu, u kratkim predasima kad je uspijevala doći do riječi i glasa, uzvraćala:

— Tako ti Bog dao! Tako mi nafaka u kući bila koliko sam u tvoje barnula! Tako te sunce milo grijalo! Na sramotu ti bilo! O, ti dušo pogana!

Kad je Naza zatvorila vrata svog kućerka i prekinula dovod daljih optužbi i psovki, razbješnjela i glasna Raza sjela je na svoju praznu čatrnju drzeći u ruci dva kamena. Kroz selo se provlačio mir kasnog ljetnog povečerja bez daška vjetra. Gušteri i zmije su se povukli u zarasle žbunove prezrelih malina i kupina, zrikavci zaspali, slijepi miševi uzletjeli, a ljudi zasjeli pod zrakama lampe petrolejke motajući škiju svojim grubim i ispucalim prstima.

Klasičnu sliku tog kasnog hercegovačkog povječerja u zabitom selu nadomak Ljubinja remetilo je ravnomjerno kuckanje kamena o kamen sa Razine presušjele čatrnje.

— Kuc – kuc! – poviknulo bi kamenje iz njenih ruku.

Onda bi se iz Razinog grla otelo glasno i melodično:

— Nerotkinjo oooo! Oj, nerotki njooooooo! Jalovu šooooo! Oj, jal ovušooooo!

I tako u nedogled, sve u pravilnim vremenskim razmacima kao da gleda u sat na nebesima.

— Kuc – kuc!

— Nerotiknjo oooo! Oj, nerotki njoooooo! Jalovušo oooo! Oj, jalov ušooooo!

Pa, opet i opet:

— Kuc –kuc!

Kad se kamenje umorilo od kuckanja vratila se Raza u svoj kućerak i pod svoju petrolejku da napravi večeru svom dlakavom mužu i dlakavoj djeci.

Naza je nikada više nije pogledala. Ni pozdravila. Prolazila bi pored nje baš kao pored kamenja iz njenih okorj elih ruku. Decenijama još živjele su tako vrata-uz-vrata, kuća-uz-kuću, ali nijemo.

Ponekad bi neka ovca iz Nazine avlije zablejala preko kamene pozide prema ovci u Razinoj aviji. I to je bila i ostala jedina komunikacija između ta dva domaćinstva.

Razine kćerke su odrasle i poudale se. Otišle su da žive daleko od svog kućnog praga kako to u Hercegovini obično biva. Ljeti bi dolazile u posjetu svojoj ostarjeloj majci i krupnom dlakavom ocu koji su se kao i svaki roditelj radovali svojoj djeci.

Seljani su pričali kako su se obje cure dobro i fino udale. Imale su lijepe živote i solidne muževe.

I onda bi pomalo tužno dodali:

— Šteta! Baš obje da đece svoje nemaju i rodit’ ne mogu.

Ovce su i dalje blejale preko plota.

A, kamenje je kuckalo: KUC – KUC!

Piše: Mediha Šehidić Selimović

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.