Djevojčice moje, sjećate se, mi nismo nikad imali auto. Možda smo ga i mogli imati, ali tada bi bilo manje igračaka, haljinica, sladoleda, slikovnica…
Da smo baš i htjeli auto, mama bi se morala zaposliti. Tada bi vas svako ujutro bunovne odvodili u vrtić, a popodne bi vas pokupili kao male, musave, uplakane paketiće željne majčinog poljupca. Subotom bih prao ta kola, umesto da se jurimo i prskamo vodom na travi.
Znam da bi se i na to navikli, i da bi se i to vreme isto zvalo – vaše djetinjstvo.
Umjesto auta smo zato imali jednu biciklu, žutu “ponicu“. S njom sam išao i vraćao se sa posla, a poslije ručka bih vas obje posjeo i svo troje bi otišli gdje god smo poželjeli: U parkić da igramo frizbi, do “Turske kule“ da beremo cvijeće i šparoge, do mora da se brčkamo i hvatamo ribice, na vrh Marjana u Zoološki vrt, ili u grad na sladoled i kolače.
Sjećam se scena kad bi išli na trajekt za Hvar. Ponicu bi natovarili toliko da bi se jedva vidjela. Na vrhu te gomile kofera, torbi i ruksaka, privezali bi još i krletku s papigama. Spustio bih se nekako do rive jedva balansirajući kao neki klošar, dok bi se moja žena, praznih ruku, kao fina dama sa dvije djevojčice, ponašala kao da me ne poznaje. Na trajektu bi se, mic po mic, opet nekako zbližili i ponovo postali muž i žena.
Moja ženica baš i nije voljela more, za razliku od nas troje. Zato smo djeca i ja imali svoje male tajne. Znali smo usred zime, za onih divnih splitskih sunčanih dana bez vjetra, otići ponicom do naše plaže na Marjanu. U zavjetrini, zaklonjenoj sa svih strana visokim stijenama, more u plićaku bi se ugrijalo baš za kupanje. Tamo bi se brčkali, a potom osušili na suncu da niko ne zna. Naravno, ona mlađa, plavooka Ninica, bi se pred mamom “izlanula” čim bi došli kući.
Bila su to predivna i bezbrižna vremena. Uveče se žuta ponica odmarala od svojih prašnjavih putovanja, a mi bi napunili kadu najprljavijom i najsrećnijom djecom pod Marjanom.
Trajalo je to dok neki zli ljudi nisu sve to prekinuli. Skoro deset godina žutu ponicu nije niko vozio. Rđala je i starila po tuđim beogradskim podrumima. Na kraju smo je poklonili nekoj djeci koja nikad nisu vidjela more.
Kotoraš Pepi
Ostavi komentar