Studenac je svojevremeno bio carstvo profesora Bokića. Pored Trebišnjice i izvora pitke vode, profesor je nalazio svoj mir poslije napornih časova provedenih sa đacima.
Tekst se nastavlja poslije oglasa
Čamcem „Zoslen“ doveslao bi se, skoro svaki dan, u taj raj ovozemaljski. Nije dozvoljavao da se prirodne ljepote skrnave, samo je održavao već postojeće stanje.
Bili smo u završnom razredu Gimnazije kada me je zapitao da, sa grupom mojih drugova, dođem na Studenac da mu pomognemo da pobusa jedno ogoljelo parče zemlje. Rado smo se odazvali pozivu i sljedeće nedjelje prionuli na posao. Trebalo je na traljama nositi buseve trave sa zemljom nekih stotinu metara daljine…
Radili smo cijelo jutro i prilično se umorili. Nismo ni primijetili da profesor sprema pasulj za ručak. Završili smo posao taman kada je ručak bio gotov. U ambijentu cvrkuta ptica, žubora Trebišnjice i uvaženih profesora Rajka i Velje Kovačevića, nismo mogli zamisliti ljepši ugođaj za ručak. Još kada je profesor donio rashlađenu dimižanu vina… „rahatluku nigdje kraja…“ Čuveni bas Veljko Petković zavodi pjesmu:
„Pjesme smo pjevali stare,
Vino je dobro bilo.
A ja sam moja dušo,
Za tobom tužio… „,
a mi popijevamo. Pjesma se pjeva, pasulj se krčmi, vino se toči. Profesor Kovačević, ljubitelj dobre kapljice, vidi da je đavo odnio šalu, da u pletenci ne osta mnogo vina, naređuje profesoru Rajku:
– Slušaj Rajko, naređujem ti da više djeci ne točiš vina! To su djeca, opiće se!
Piše: Milenko Bukvić / Priče iz Ercegovine
Be the first to comment