Trebinjac Zdravko Mrkonja: Trebišnjica je uništena, vrijeme je da se stane!

Trebinjac Zdravko Mrkonja odrastao je na Trebišnjici, u kući podignutoj na bedemu Starog grada. Jedan je od rijetkih koji i danas, skoro svakodnevno, plovi njenim vodama u svom kanuu i kajaku. Za razliku od onih koji trenutno odlučuju o ovoj rijeci, Zdravko pamti kakva je ona nekada bila. Upozorava da joj prijeti potpuno uništenje i apeluje da je vrijeme da se konačno stane i sačuva bar ono malo što je od Trebišnjice ostalo.  

„Prije izgradnje hidroelektrana, grad je živio na rijeci. Trebišnjica je u to vrijeme bila topla, bilo je mnogo pjeskovitih plaža, a najpoznatije su bile Banje i Begovo kolo. Tu bi bilo po 1.500 do 2.000 kupača svakoga dana i rijetko ko je išao na more.  Bilo je nezaboravno. Rijeka je tada bila puna ribe. Ovdje, ispod mog dvorišta stalno smo viđali šarane divljake, po 15-16 komada, od po 7-8 kilograma, te jata strugača i pastrmki. Ne kažem da i sada nema ribe, ali ne vidim više ono što sam nekada viđao – da pocrni rijeka od ribe“, sjeća se Zdravko.

Izgradnjom hidroelektrana, režim rijeke je promijenjen. Kada je voda zahladila, narod je počeo sve manje da izlazi na rijeku, a završni udarac Trebišnjici, kaže Zdravko, zadan je kada je neko odlučio da betonira cijelo njeno korito do Popovog polja.

„Moje mišljenje dijele mnogi koji su poznavali rijeku u to doba da nije bilo potrebe da se betonira skroz to područje. Na mnogim mjestima se mogao ostaviti prirodni ambijent rijeke, jer na njima nije bilo ponora koji bi gutali vodu. Međutim, to je bilo vrijeme kada se razmišljalo samo o kilovatima“, objašnjava Mrkonja za „Direkt“.

Nakon svega, upozorava, od 100 kilometara prirodnog toka Trebišnjice ostalo je zabrinjavajuće malo.

„Projektima HET-a rijeku smo pretvorili u dva jezera i betonski kanal i imamo svega 5,5 kilometara rijeke u prirodnom toku koja, nažalost, prolazi kroz grad. Kažem nažalost zbog toga što je, kako prolazi kroz grad, svako smatrao da može da uređuje njenu obalu. Njen tok od restorana Studenac do Maltezova kola ostao je jedini dio koji još uvijek liči na onu rijeku koja je nekada bila“, smatra Mrkonja.

Trebišnjica je spomenik kulture i ugrožena vrsta

Ponukan onim što vidi, Zdravko je zajedno sa grupom građana, pokrenuo peticiju za spas Trebišnjice. Osnovni motiv je, kaže, sačuvati bar ovo preostalo parče rijeke kako bi naši potomci znali kakva je Trebišnjica nekada bila.

„U svijetu rijeke čuvaju kao spomenik kulture, one su zaštićeno područje od izuzetnog značaja za zajednicu, a Trebišnjicu treba posmatrati kao ugroženu vrstu. Hercegovina je imala najveću ponornicu na svijetu koja je imala svoje zimske i ljetne protoke, svoje ljepote, a od toga nije ništa ostalo. Ako se ovako nastavi, to će biti samo uređeno korito kroz koje teče voda kakvu mi možemo vještački da dobijemo“, objašnjava Mrkonja za „Direkt“.

Prvi korak ka tome, smatra Zdravko, bio bi da se dio Trebišnjice od Brane Gorica do manastira Tvrdoš proglasi zaštićenim područjem.

„U koju vrstu bi spadao, to stručnjaci treba tačno da procijene. Nakon toga, potrebno je uraditi elaborat kako upravljati tim područjem, počev od čišćenja koje sada nije adekvatno, već je kampanjsko i stihijsko. Rijeka se zapusti, pa onda hoće da je očiste za deset dana. Treba da se zna ko, kad, koliko i kako treba da čisti rijeku. Ne mogu se posječene makrofite i rastinje puštati niz rijeku, jer je to rasijavanje, pa raste gdje nikad prije nije raslo. To se mora prorjeđivati i izvlačiti planski, a za sve je to potreban jedan ozbiljan elaborat koji će izraditi struka“, smatra Mrkonja.

On ističe da ga trenutno najviše brine to što ljudi polako napadaju obalu Trebišnjice koju „svako uređuje kako mu padne na pamet“.

„Objekat po objekat niče mimo Zakona o vodama. Iz godine u godinu, pojedinci osvajaju njene obale i vrlo je čest primjer da je obala potpuno uzurpirana i da ne možete da prolazite. Po Zakonu o vodama postoji nešto što se zove ribarska staza, što u praktičnom smislu znači da ste, čak i ako ste vlasnik zemlje uz rijeku, dužni da omogućite ribarima i šetačima da prolaze uz rijeku. Recimo, desna obala Pridvoračkog kraka potpuno je uzurpirana, tuda uopšte ne možete proći“, tvrdi Zdravko.

On objašnjava da obala svake rijeke ima veću vrijednost što je manje čovjek radio na njoj.

„Ljudi koji misle da je super kada se napravi betonska staza  uz obalu rijeke, treba da znaju da je time ta obala sišla u niži status. Isto važi i za diranje korita rijeke i onog dijela koji rijeka kvasi. Svaka intervencija dovodi do toga da od prirodnog toka dobijemo vještačko vodeno tijelo, kao što je slučaj sa Ćatovića krakom“, ističe Zdravko.

Ideja grupe građana koja je inicirala peticiju nije, kako kaže, da traži krivce, niti da zagovara rušenje onoga što je do sada izgrađeno. Cilj je, ističe, da se stane i pokuša sačuvati ovo što je ostalo.

„Mora da se zna ko šta radi i da se napravi jasan sistem kako bi ljudi znali ko je odgovoran i ko će da upravlja ovim dijelom rijeke ako se on proglasi zaštićenim područjem. Da je nizvodno od Trebinja ostalo bar pet ili deset kilometara prirodnog toka, ja ovo ne bih pričao, ali tu je samo betonski kanal kroz koji prolazi voda i ništa više. Ovo što je ostalo je dosta devastirano i uzurpirano, ali hajde da stanemo, da spasimo ovu rijeku od nestajanja, onoga što je priroda dala“, apeluje Mrkonja.

Peticija je još aktuelna, a Zdravko sve ljude, koji se slažu sa stavovima ove grupe građana, moli da je potpišu.

„Planirali smo da se, kada skupimo hiljadu potpisa, obratimo Skupštini grada Trebinja te da pozovemo medije i da iznesemo svoju ideju. Meni je lako da zastupam ovu ideju, jer su svi zakoni na strani naše grupe građana. Ko god želi da izađe na crtu sa drugim idejama, ja stojim na raspolaganju. Mi samo želimo da do svijesti ljudi koji odlučuju dođe misao da je rijeka kao ugrožena životinjska ili biljna vrsta, pa je trebamo staviti pod zaštitu da sutra ne ostanemo i bez ovoga malo što sada imamo“, zaključio je Mrkonja za „Direkt“.

Peticiju možete pročitati i potpisati OVDJE.

(Direkt Portal; Jelena Denda Borjan)