Pripadnici Mlade Bosne, neformalne organizacije koja nikada nije zvanično postojala u registrovanom obliku i pod tim imenom, omladinskog-narodnog duha sa kraja 19. i početka 20. vijeka, imali su 2 vjetra u leđa za svoje akcije, čija je kruna – atentat na Austrougarskog prestolonasljednika, nadaleko poznata na čitavoj planeti Zemlji.
Ta dva vjetra u leđa bila su, prema riječima mnogih istoričara i pisaca koji su se bavili tom temom, ekonomija i obrazovanje.
Njihova borba bila je usmjerena protiv Austrougarske monarhije, a krajnji cilj je bio izlazak Bosne i Hercegovine iz okova te monarhije, te pripajanje tada samostalnoj Srbiji, pa i povezivanje ostalih zemalja (kasnije članica Jugoslavije) u jednu.
Mnogi pogrešno svode djelovanje Mlade Bosne kao borbu “naših” protiv “njihovih”. To je bila borba za život dostojan čovjeka.
Ekonomski položaj, u kojem je još uvijek bio zadržan kmetski sistem, preveliki porezi, glad, koju tijela poznatih pripadnika i atentatora najbolje opisuju, bio je i više nego dovoljan motiv da stvari treba mijenjati.
Škole su se otvarale više radi statistike i privida da se modernizuje život u ovom zapuštenom dijelu Evrope. Obrazovni sistem našminkan u korist okupatorske vlasti je upravo bio kamen spoticanja Austrougarske u BiH. Prve generacije koje su imale priliku da se školuju, da vide kako izgleda knjiga, osim onih koji su bili pri Crkvi (u jednom sistemu koji se nije mnogo mijenjao od vremena Nemanjića), počele su da razmišljaju na drugačiji način.
Zabranjena štampa koja je stizala iz Srbije, pa kasnije i ostalih dijelova razvijene Evrope, školovala je omladinu u potpuno drugom pravcu koji je zamišljen od strane Beča. Najslađe je zabranjeno voće, a ono je dalo ploda koji možemo vidjeti upravo u konačnom uništenju Austrougarske monarhije.
Ključna stvar koja je odnjegovala jedan trend otpora tog vremena bila je sloga. Iako su masovno oduzimane knjige, hapšeni i zatvarani omladinci, pa čak i protjerivani iz zemlje, kao što je i sam Gavrilo Princip bio, istrajnost u borbi nije bila upitna. Jedan hercegovački profesor izbačen je iz škole, a učenici su stupili u višednevni štrajk na brdu, ugledajući se na secessio plebis rane rimske republike.
Više od 100 godina nakon Mlade Bosne, u 21. vijeku, u eri moderne tehnologije i interneta, gdje je na 2-3 klika sve dostupno, mi smo odlučili da budemo poslušnici, poltroni, bezmozgaši… a sve isključivo zarad ličnog interesa.
Naše stanje društvene svijesti i odgovornosti je de facto najljući protivnik Šantića, Andrića, Kočića, Gaćinovića, Žerajića i Principa. Zašto to ne ozvaničimo i de jure? Kome glumimo? Lakše bi bilo i vladajućima da ne mažu oči pred izbore. Izbrišimo ih iz čitanki, porušimo im biste! Nismo ih dostojni.
Neko je ginuo za ideje koje smo mi u “slobodi” gurnuli u ćošak. A sve zarad ličnog interesa.
Gube se principi kad neko ponudi 50KM ili obeća asfalt, posao, ostanak na poslu. Ili ih nikada nije ni bilo u novijim generacijama?
A kako nije? Tako što smo dozvolili sebi da je 50KM, asfalt ili zaposlenje nešto što je toliko nedostižno. Da vreća brašna ili otpisivanje duga za struju ima toliku vrijednost da se čitava jedna porodica zahvaljuje partiji. Da sve to prihvatimo kao pozitivno jer neko misli na nas, a ne zapitamo se ko nas je doveo dotle.
I tako, jedan po jedan, ko neće da prihvati, ne mora, jer, naravno da ima onaj ko hoće. A to su obično oni koji drugačijim putem nikada ne bi došli do tih pozicija. I naravno da će da ih brane, ako treba i puškom.
Gavrilo Princip i savremenici njegovog doba nisu imali ni demokratiju, ni izbore. Njihov zadatak bio je mnogo teži. Ipak, progoni i zabrane samo su ih činili još jačim, a cijenu slobode mnogi su platili glavom.
Pored toga što ne moramo da krijemo zabranjenu literaturu, koja nam s jedne strane nije zabranjena, a sa druge je lako dostupna, mi smo odlučili da nas ne zanimaju “teške teme”.
A i što da nas boli glava, kad je lakša linija manjeg otpora. Treba upaliti Zadrugu ili Parove, da malo odmorimo mozak. Patriotizam se sveo na skandiranje imena i prezimena junaka čiji kult ličnosti njegujemo otkako je mrtav. Onoga ko piše, pjeva, glumi ili crta proglasićemo budalom. Jer, *ebi ga, taj iskače iz mase. Prepisaćemo, kopiraćemo, platićemo, kupićemo, jer je lakše i sigurnije.
A kad sve to dođe na naplatu – krivićemo višu silu, jer je riječ ODGOVORNOST odavno izgubila značenje.
Đorđe Vučinić – Čitamo li se?
P.S.
Naplata je počela. Vraćajte u ratama od 10-ak % od plate, a dobićete ponovo, ako ne materijalno, onda u obećanjima, jer uskoro idu novi izbori. Stalke za infuziju smo nabavili, a tu je i novi helikopter. Budite parti(j)ote i manite se teških tema!
Be the first to comment