Od Lipanjskih zora majka je nosila krst

Tog 7 juna 1992. godine ja sam već bio u Hercegovini. Slobodu sam našao tu, gdje je sve grmilo i sjevalo, gdje su ljudi ginuli, a granate dolazile bez reda i najave.

Piše: Rade Likić

O roditeljima ništa nisam znao već više od mjesec dana. Ostadoše u paklu Sarajeva, odakle ja Božijom promisli utekoh, kad se uteći moglo. Baba i đed, ostarjeli i isprepadani, šireći starački defetizam pobjegoše u Vojvodinu, uz riječi “Biće Hrvatska do Trubjele” Baba je Klepca napustila rano, još u aprilu, đed zajedno sa JNA. Previše je straha bilo u njima još od onog rata, previše prijetnji i poruka mržnje da bi mirno čekali ono što se spremalo..

Na Neretvi da brane stradalnička sela Klepce, Prebilovce i Tasovčiće ostadoše samo oni najtvrđi i najhrabriji, ostavljeni od svakoga. Dočekali su tog jutra, 7 juna, da ih napadnu višestruko brojnije hrvatske snage. Kasnije su Hrvati u monografijama i na skupovima posvećinm “Lipanjskim zorama” govorili kako su njihovi vitezovi rastjerali desetine hiljada četnika, a istina je da su se na širokom prostoru sukobili sa jedva dvije stotine mladića, ako ih je bilo i toliko. Pružili u oni otpor, uništili i neprijateljski tenk, ali jednostavno, za nešto više bilo ih je premalo.

Gledali smo ih pod kestenjem u Ljubinju, izbjegle, rezignirane i razočarane ali ne i prepanute.. Čekali smo hoće li se svi vratiti i iznjeti živu glavu na ramenima, da nam makar to bude utjeha. Moj najbolji prijatelj, kasnije i zet najduže je čekao. Tek za godinu, poslije razmjene poginulih, oca će sahraniti u Ljubinju.

Znao sam ja tada u krajičku razuma, da nema više raspusta u Klepcima kod đeda i babe, da nema kupanja na Bregavi, da vše neće biti tako slasnoga voća iz klepačkih voćnjaka, jedrog paradajza iz klepačkih bašta i ukusne ribe iz Neretve i Hutova blata. Sve sam znao, ali srce se nadalo a duša je sanjala granicu na Neretvi.

U prvi mah ne pomislih kako je vijest o pohari zavičaja primila moja majka u Sarajevu, to će doći kasnije, ali tek nakon tri godine saznah lično od nje kako je stradanje svoga sela doživjela i strašan krst zbog suza ponijela.

Paklen je 7 jun bio i u Sarajevu. Od ranog jutra roditelji i stanari naše zgrade u Skerlićevoj bili su u skloništu. Granate ispaljene sa srpskih položaja zasipale su Mejtaš i Džidžikovac. Strah se ljudima ogledao u očima, ponekom iz želuca kuljao napolje. Roditelji su ćutali, nervozno nabacujući prepanuti osmijeh na lice, strahujući zbog svojih pogrešnih imena i svjetonazora. Nije im lako, ako su drugi bili pod vanjskom opsadom, oni su bili opsjednuti i iznutra. Strahuješ istovremeno da će te ubiti granata onih koje nazivaš svojima, ili da će ti neko tuđi pokucati na vrata i odvesti te bestraga.

A onda su na malenom tranzistoru javili da su zloglasna četnička uporišta Klepci, Tasovčići i Prebilovci oslobođeni. Bio je to blagi podstrek za ostale stanare pa su tu vijest dočekali sa oduševljenjem, Majka nije mogla glumiti ravnodušnost, iz duše joj se oteo jauk, a niz lice, dok je jecala, potekle su krupne suze. Ali nije to bilo vrijeme samilosti i saučešća, već vrijeme kad je čovjek čovjeku vuk te se ubrzo našla pod napadom unezvijerenih pogleda i otrovnih jezika komšijskih žena dok su im muževi gledali pravo u zemlju isprepadani od bijesa svijih harpija

“Vidi četnikuše što joj je žao zlikovaca” predvodila je hajku komšinica Samija, što se onomad kod nas na kafi gadila “balinluka” i govorila da je Slobu poslao Alah da nam pomogne.

Zli i otrovni žagor, kletve i psovke nevješto je pokušao amortizovati otac govoreći da je on četnik jer njegovi su bili četnici, dok je majka iz partizanske porodice. Nisu ga slušali, napadi su bivali sve jači i jači. Roditeljima ništa nije preostalo nego da pod detonacijama napuste sklonište i odu do našeg stana na poslednjem četvrtom spratu. Kako su tada napustili sklonište, više se u njega nikada nisu vratili. Ničiju dobru, ne treba zaboraviti i ne pomenuti. Dok su odlazili iz skloništa čuli su kako je komšinica Bisera rekla glasno i jasno raspamećenim ženama

“Jebem vam mater seljačku, žena ne zna šta joj je sa roditeljima”

Proveli su roditelji čitav rat na zadnjem spratu, nikada više ne ulazeći u sklonište, noseći tako krst jer su plakali za zavičajem. Majka nikada nije optuživala niti osuđivala komšinice zbog toga.

“Pusti sine, nikom nije bilo lako”

Na zgarištu kuće u Klepcima koja još stoji neobnovljena, majka nikada nije bila. Tamo sam bio samo ja. Korodirane ostatke đedovog bicikla prislonio sam uz neko samoizniklo drvo, u nemoći da stvari posložim na svoje mjesto, bar tako da stvorim privid neke normalnosti. Među ruševinama sam našao par fildžana, turio ih u džep. U ruci sam držao babinu šerpu u kojoj je varila mlijeko, gledajući kroz rupu na njenom dnu nastalu od ko zna čega. Izvukao sam iz ruševina i staru uvećanu fotografiju đedove braće i oca tragično nastradalih od ustaša 1941. Na njoj se od četvorice vidio još samo majčin stric Ljubo u gardijskoj uniformi kraljeve vojske. Smotao sam je u rolnu i kod fotografa spasio od zaborava barem Ljubin lik. Kasnije sam saznao da u kući đedove sestre postoji ista takva slika. Danas ću, sutra ću i sve tako da katastrofalnih požara 2017 kada je na Bančićima izgorila kuća đedove sestre i fotografija zajedno s njom. Kao da se nešto bilo zavjerilo protiv mojih korijena i pamćenja. Kao da mi je nešto reklo, nećeš pamtiti likove svojih stradalih, bolje ćeš ih se sjećati pišući o njima.

Prošle su godine, evo već 29. Na Bregavi se više nisam kupao. Paradajz iz Čapljine više nije jedar, sad je pun vode i bezukusan. Breskve više niko dole ne uzgaja, a jegulja je u krv skupa. Okusi djetinjstva su nestali, ostala su sjećanja i krst što ga je majka zbog suza za zavičajem nosila.

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.