Hoćemo li slušati bajke o stotinama hiljada novih radnih mjesta i privrednom rastu? Hoćemo li i dalje dopuštati da nas zavađaju, prebrojavaju, vraćaju u prošlost, dok mi SVOJIM OČIMA vidimo da nam to rade oni koji su za sebe, svoje porodice i uzak krug svojih istomišljenika prigrabili bogatstvo koje poštenim radom ne bi mogli steći ni za nekoliko života?
Hoćemo li vjerovati onima čija imanja vrijede milione maraka, čiji jedva punoljetni sinovi postaju uspješni biznismeni puneći džepove javnim novcem, onima koji i tokove rijeka skreću zarad udobnosti i lokacije vlastitog, basnoslovno vrijednog doma? Onima u čijim rukama su završavale vreće zlata skupljene za ratom napaćeni narod, onima koji, umjesto nas, jedu zlatnim kašikama, onima čiji se prsti, kao pipci, nađu u svakoj vrsti kriminala, korupcije?
Hoćemo li stvarati vlastito mišljenje na osnovu onoga što nam se servira u njihovim medijima, izvučeno iz konteksta, neobjektivno i neprofesionalno. Hoćemo li?
Kad ćemo konačno shvatiti da se radi o zabavi za narod, o laži i paralaži, kako bismo se zabavili svim drugim, samo ne onim bitnim – našom svakodnevnicom i njihovom odgovornošću, jer se nalazimo tu gdje jesmo? Dovoljno je krenuti od svoje porodice, rodbine, prijatelja. Širom otvorimo i oči i um, posmatrajmo i izvodimo zaključke, vjerujmo samo sebi i svojim očima.
Vidjećemo surovu stvarnost i dijametralno neslaganje između onog što vidimo i onog što pričaju i u šta nas ubjeđuju oni kojima je interes da se, zbunjujući nas, zadrži postojeće stanje. A oni to rade sistematski i zajedno.
Vidjećemo da, 26 godina od završetka rata, tapkamo u mjestu. Vidjećemo da nam nije bolje, da nema blagostanja i zlatnih kašika, da su urušene sve prave ljudske vrijednosti i da nema niti jedne oblasti života i rada za koju možemo reći da funkcioniše normalno. Vidjet ćemo hiljade ljudi svih životnih dobi kako napuštaju ovu zemlju, u potrazi za normalnim životom.
Kada budemo vjerovali SAMO SEBI I SVOJIM OČIMA, nametnuće se neizbježan zaključak da su se vladajuće elite uplašile za svoj status bogatih i nedodirljivih, pa zato treba ponovo homogenizovati nacionalne korpuse, po sistemu „neka nas tlači naš“, uz istovemenu diskreditaciju nekolicine onih koji razmišljaju drugačije, koji nude drugačiji koncept ove zemlje i slamku za koju se možemo uhvatiti, kako bismo isplivali iz blata u kojem se nalazimo.
Zato, ne dozvolimo da nam zamagljuju vid, VJERUJMO SAMO SEBI I SVOJIM OČIMA!!!
Fragmenti: mirjanalepic.blogspot.com
Ostavi komentar