Nije Dis pisao „Naše dane“ da bismo mi, 100 i kusur godina kasnije, kolektivno jadikovali i vadili se na to kako je „vazda bilo loše“.
Piše: Bojan Milićević
Da, tačno je da se prepoznajemo u stihovima:
Od pandura stvorili smo velikaše
Dostojanstva podeliše idioti
Lopovi nam izrađuju bogataše
Mračne duše nazvaše se patrioti.
To da je zlo prisutno od nastanka svijeta sasvim je jasno i onome ko nije čitao Disa. Međutim, skloni smo da citiramo jadikovke, a Disu jadikovka sama po sebi definitivno nije bila cilj, bez obzira na generalno mračnu poeziju. Da je bio potpuni defetista (kakvi smo mi danas), ne bi prošao Albaniju pješke, stigao do Krfa i skončao u Jonskom moru, na današnji dan. Ne bi i njegov sin potkraj Drugog svjetskog rata stradao od ovih istih, opisanih u navedenim stihovima. On je vjerovao u nešto drugo, a to nešto čitamo na kraju pjesme:
„Al kad požar poduhvati na sve strane
Kuda ćemo od svetlosti i od suda?“
Zbilja, gdje ćemo se sakriti od suda kad jednom svjetlost smijeni ovu pomrčinu što je „pritisnula naše dane“? Hoćemo li i mi, kao neke starije generacije, tvrditi da smo „uvijek bili protiv“? Da, mislim na ove što sad tvrde da nikad nisu bili članovi Partije. Toliko ih je da ispada da niko nije bio komunista.
Nije važno je li to onaj konačni sud na koji svi idemo, ili neki sud koji će jednom neizbježno morati da ispita sva zla ovog vremena. Sud od kojeg nećemo pobjeći je sud naše djece koja će nas, kad sve ovo postane mračni dio istorije, pitati na kojoj smo strani bili.
Znao je to Dis, zato nas je i opominjao.
Kuda ćemo?
Leutar.net
Be the first to comment