Više od 50 zemalja zabranilo je fizičko kažnjavanje djece, a prema najnovijim izmjenama i dopunama Porodičnog zakona ova odredba važiće i u Srbiji.
Roditelji koji praktikuju da vaspitno ćušnu dijete, uplašili su se da ovo znači da će možda u skorijoj budućnosti robijati, ukoliko im zapad prethodno ne razbuca porodicu ili od sina ili ćerke napravi homoseksulace uvijene u zastavu duginih boja.
Da li sve ovo znači da će prutić Mirko, višedecenijski prijatelj roditelja, zajedno sa tradicionalnim metodama vaspitanja, pasti u zaborav ostaje da vidimo, ili bar naslutimo na osnovu mase komentare uzrujanih roditelja.
Ako ćemo gledati procentualno, 85 odsto (slobodna procjena) u komentarima je branilo “ćušku po guzi” dok je “stidljivi procenat” izjavio da su za vaspitanje djeteta jedino potrebni razgovor i strpljenje.
Većina je u ovoj zakonskoj odredbi vidjela miješanje zapada koji želi da rasturi porodicu; djeca nikada nisu bila gora i sve je to, kažu roditelji, od kada je Mirko u smanjenoj upotrebi. Obilno se promovišu njihova prava, dok roditelji padaju u zasenak kao autoriteti.
Mišljenja sam da se autoritet ne postaje primenom sile, čak ni ćuškanjem po guzici. Ne bih tako olako branila pravo na Mirka, niti polagala sve nade u njega. Posebno kada se sjetim da sam batine od mame i tate (ukupno možda pet puta) svojevremeno dobijala zbog totalno glupih razloga: kukala sam mami kraj glave dok je ubacivala veš u mašinu da nemam šta da obučem za kros koji počinje za sat vremena. Toliko sam kukala, da joj je pukao film i istukla me je kraj mašine.
Tata me je jednom istukao muvaricom, nedelju dana imala sam tragove mrežice na butini jer sam plakala što nikako ne mogu da izračunam koliko će Ana dobiti jabuka od Vesne dok je on dremao. To je bila klasična nemoć da se saberu u momentu kada je meni zbog nečega teško (koliko god to njima izgledalo smiješno ili nevažno) i pomognu mi da izađem sa tim emocijama na kraj.
Tata je posle tih batina “bolovao od tuge” mjesec dana.
Ono što me je najviše začudilo u reagovanju roditelja na ovu vijest jeste žar sa kojom brane ćuškanje po guzici, taj strah da će im zapad napraviti od djeteta geja ili agresivca koji će da ih tuče u pubertetu, ta pobuna protiv upliva države u porodicu, taj žal za vremenima kada su nas roditelji batinali za “naše dobro”.
Niko ne spominje svoju odgovornost i recimo psihičko zlostavljanje djece, niko ne otvara mnogo važniju temu od Mirka – svemogućeg prutića u vaspitanju djeteta.
Zašto se stvari gledaju crno belo, kad toga nema?
Zašto se vjeruje da će dijete koje ne dobija batine nužno postati smiren čovjek, dok će ono koje je tučeno postati agresivac ili depresivac?
Na stotine je raznoraznih kombinacija koje mogu od djeteta da stvore depresivnu osobu, sklonu porocima, nasilju, samodestrukciji. Nije svako dijete koje je krenulo stranputicom bilo tučeno, ali je možda gledalo kako tata tuče mamu, ili kako tata tuče sestru, ili kako mama pije i povraća i zaboravlja da je mama ili je svaki dan slušalo: glup si, budalo, kud sam te rodila takvog nakaradnog… ili je do te mjere zapostavljeno da nije bilo nikoga ni prutom da ga kazni.
Kada čitam komentare roditelja pitam se da li zaista vjeruju da će udarci po guzi djeteta od njega napraviti vaspitano i poslušno dijete ukoliko oni u međuvremenu nisu nikada kod kuće, jure više novca, trpaju mu tablet sa tri godine u ruke, razgovaraju sa njim samo kad ih vaspitačica pozove, svađaju se pred njim, gledaju rijaliti, puštaju ga da igra igrice i gleda jutjubere koji promovišu zaradu bez znanja i poštenja, nisu dosljedni, dopuštaju mu previše, ne umiju da izgrade autoritet na zdrav način i steknu poštovanje i povjerenje djeteta.
Nema razloga da se bilo ko plaši da će mu dijete bez prutića Mirka ili lupanja po guzi zastraniti, jer toliko je drugih i mnogo ozbiljnijih faktora koji od djece mogu napraviti tužne, agresivne, depresivne, poročne ljude i o njima treba pričati.
Koliko puta ste djetetu rekli: Što si glup? Nisi kad plačeš lijepa! Razljutio si tatu! Nije valjda da ne možeš bolje od Marka? Nikad nećeš to moći. Koliko puta ste se vrijeđali pred djecom? Koliko puta ste se svađali pred njima? Koliko puta ste ih sputavali jer oni to “ne mogu”? Koliko često pričate sa njima? Koliko imate vremena za njih? Koliko se bavite njihovim reakcijama? Koliko često ih kritikujete? Koliko su sa vama bez telefona? Koliko se bavite sobom?
Imam skoro 41 godinu i često ne znam da izrazim, a bavim se pisanjem, ono što osjećam, ponekad sam bijesna a ne mogu da otkrijem pravi uzrok, ponekad sam uplašena, a ne znam šta me je zapravo uplašilo, ponekad ne znam šta je najbolje za mene… a 41 godinu sam ovde. Zamislite koliko je onda djeci teško da ispolje šta osjećaju, čime ste ih povrijedili, kako na njih utiče vaše ponašanje, vaše raspoloženja, okruženje u kom borave, šta im je potrebno…
Zaista je sebično pisati (na desetine komentara) kako su današnja djeca osiona, bezobrazna, kako se ugledaju na jutjubere, kako su nasilni, razmaženi, histerični, kako više ne smiju roditelji da ih popreko pogledaju, kako su im data sva prava bez obaveza…
Zaista sebično, jer usuđujem se reći da to sigurno nisu postali jer su ih roditelji premalo tukli Mirkom, već zato što nisu dobili ono što im je bilo potrebno, a omogućeno im je mnogo toga što nisu tražili.
Hajde da ne zaboravimo nikad da djeca iz majčinih utrobi izlaze čista ko suza, bez tableta u rukama, bez svesti o jutjuberima i igricama sa pucnjavom… kao prazna gramofonska ploča na koju treba urezati najbolju muziku, koju ja, eto, ne bih urezivala Mirkom jer vjerujem da je njegova moć precjenjena i da možda stvara poslušno dijete, ali sasvim sigurno uplašeno i povređeno.
Izvor: Luftika
Ostavi komentar