Medicinske sestre borci bez presedana: Heroine iz sjenke

Sindikalna organizacija JZU Bolnica Trebinje, na čelu sa Strukovnim sindikatom medicinskih sestara i tehničara RS organizovala je sinoć druženje povodom Međunarodnog dana medicinskih sestara i tehničara, sa glavnim sestrama/tehničarima odjeljenja u Bolnici Trebinje, kao i članovima Sindikata.

„Sindikat je usvojio pozitivnu praksu dodjeljivanja nagrade za najbolju medicinsku sestru/tehničara godine, a koja je ove godine, kao prva i počasna nagrada, pripala našoj Zdravki Jevtić, glavnoj sestri Odjeljenja za urologiju. Zdravka je svojim dugogodišnjim predanim radom, ogromnom požrtvovanošću i humanošću u ratnom periodu i u vremenu pandemije virusa korona dala ogroman doprinos djelovanju Bolnice i čini nas sve ponosnima što je imamo za koleginicu i velikog prijatelja“, kažu na zvaničnoj fejzbuk stranici JZU Bolnice Trebinje.

Tim povodom prenosimo tekst iz aprilskog izdanja Glasa Trebinja o požrtvovanom radu medicinskih sestara Bolnice Trebinje, među kojima je i Zdravka Jevtić.

Zdravka Jevtić medicinska i glavna sestra na Odjeljenju Urologija sa pedijatrijom – Kovid 2 Bolnice Trebinje

Kada nam sve u životu ide glatko lako je biti čovjek. Razmetati se bez argumenata tom toliko snažnom riječju. Međutim, kada nastupe krizni momenti, trenuci u kojima se jedino veliki ljudi ne povlače, tada isplivaju heroji vrijedni divljenja. A oko nas ih, na našu sreću, ima dovoljno požrtvovanih, nesebičnih, humanih.

Pravo pitanje je da li smo svjesni svih njih koji se više od godinu dana, direktno hvataju u koštac sa virusom korona? Kako se nose sa izgubljenim bitkaama ugašenih života pod naletom pošasti koja je cijelom svijetu i dalje nepoznanica? Kako se, i pod svim pritiscima i težinom okolnosti uspijevaju nasmijati i našaliti? Kako ostaju ljudi?

Jednostavno. Vole druge ljude, vole svoj poziv, u humanoj misiji odabranoj kao životno opredjeljenje, držeći se Hipokratove zakletve, druge stavljaju ispred sebe. I kada se čini da teže ne može biti, medicinske sestre i tehničari trebinjske Bolnice, u koordinaciji sa ljekarima, ne uzmiču. Ni na jedan sekund, i tako više od jedne godine.    

Mnogima od njih ovo nije prvi susret sa nedaćama i teškim okolnostima u kojima se radi. Mnogi su pregrmili i ratne uslove, kako u bolnici, tako i na prvim linijama fronta. Toga se veoma dobro sjeća Zdravka Jevtić, glavna medicinska sestra na Odjeljenju urologije sa pedijatrijom, odnosno danas Kovid 2. Uvijek uz pacijenta i tako već 40 godina.

„Od 1980. godine radila sam u Dubrovniku, a početkom 1992. sam došla u Trebinje, gdje sam se trebala zaposliti u bolnici, ali me nisu primili. Dobrovoljno sam otišla na ratište kao medicinska sestra, na prvu liniju fronta sa „Bobanskom četom“ i tu ostala do 1993. otkada radim u bolnici. Prvih šest godina u šok sobi, potom do 2001. kao glavna sestra bolnice, a zatim sam, sa formiranjem Urološkog odjeljenja tu postavljena za glavnu sestru. Kada je počela pandemija, u martu su me angažovali da na Grudnom odjeljenju formiram trijažnu ambulantu, gdje sam radila do 1. juna i vratila se na Urologiju. Sa otvaranjem odjeljenja Kovid 2 – Urologija sa pedijatrijom, postavljena sam na mjesto glavne sestre i tu sam i danas sa mojim sestrama i doktorima“, priča nam Zdravka, koja i nakon četiri decenije požrtvovanog rada još svom pozivu nije rekla dosta je.

Ogromno prethodno iskustvo, kako nam kaže, pomoglo joj je da se u opštem haosu i metežu prvog susreta sa pandemijom najbolje organizuje. Da kao medicinska sestra odgovori i ovom zadatku, postavljajući iznova na prvo mjesto borbu za život svakog pacijenta pa i onda, kada je proživljavala i svoju ličnu dramu.

„U oktobru prošle godine suprug mi je umro. Na posao sam došla nakon pet dana, početkom novembra kada smo imali težak talas korona virusa. Opšti haos je bio. Prvih dana nisam bila svjesna ničega, u svojoj patnji bojala sam se da nešto ne napravim naopako. Znala sam da nema uzmicanja, pribrala sam se i nastavila. Trebalo je spašavati živote. Novi lijekovi, novi doktori, sve novo, ali uz svoje sestre i to sam preživjela“.

Pandemija joj pada daleko teže nego rat, iako i jedno i drugo, ističe, sa sobom nose ono najteže, gubitak života.

„U ratu smo znali kako da se štitimo, a na ovo ljudi nisu spremni i ne znaju kako da se ponašaju. Da je sve neizvjesno pokazao nam je ovaj martovski talas, daleko teži nego iz novembra i decembra. Spremni jesmo, znali smo šta nas čeka ali je strašno bilo saznanje da sada mladi ljudi više stradaju. Najgore od svega je što se klinička slika vrlo brzo mijenja, od dobrog stanja, preko noći sve se pogorša. Nepredvidivo, i zbog toga još i teže. Veoma je teško nositi se i živjeti sa spoznajom da ste izgubili mladog čovjeka, a mi smo ovaj put imali tu nesreću. Jedina sreća, ako smijem da upotrijebim ovaj termin, je što su na Kovidu 2 bili nešto lakši pacijenti, dok su teži na Kovidu 1, pa na našem odjeljenju niko od mladih nije umro. Ne znam kako bih podnijela to“, reče vidno potrešena, suznih očiju i glasa koji podrhtava.

Iako pod utiskom da se situacija polako stabilizuje, mada još daleko od lijepih prognoza, kaže da se sada koliko toliko lakše diše. Svi se trude da rade bez nervoze, premda je znalo biti i veoma dramatično.

„Uz sve to, i umor nas sustiže, pojedine sigurno i prestiže, ali moramo gurati dalje. Imamo fin tim ljekara koji su nam podrška, fino se slažemo i nadopunjavamo pa je lakše raditi. Pored odličnih sestara sa kojima sam godinama, na Kovidu 2 su nam i volonteri, sestre koje veoma dobro rade svoj posao i velika su nam pomoć. Najviše bih voljela kada bi bile primljene u stalni radni odnos jer su veoma požrtvovane i savjesne. Opstajemo zahvaljujući jedni drugima“, s osmijehom reče Zdravka Jevtić,  izuzetna žena i medicinska sestra, te dodaje da bi uprkos osmočasovnom radu u skafanderu, strepnji za pacijente, kolege i porodicu, da se ponovo rodi, bez razmišljanja, svim srcem odabrala poziv medicinske sestre. 

bojana.jpg (97 KB)
Bojana Kovačević medicinska sestra na zamjeni glavne sestre na Grudnom odjeljenju – Kovid 1 Bolnice Trebinje

Sa Kovida 2 odlazimo na Kovid 1 Bolnice Trebinje, gdje nas čeka Bojana Kovačević, medicinska sestra sa 28 godina dugim stažom. Iz ratom pogođenog Sarajeva došla je u Trebinje i 1993. počela da volontira, a godinu dana kasnije i da radi u bolnici na Odjeljenju hirurgije, a zatim na intenzivnoj njezi, gdje je osam godina bila glavna sestra.  

„Radila sam tada u najtežim ratnim danima, kada je bilo najviše ranjenika, što je ostavilo traga u meni. Od starijih kolega i koleginica sam učila, a imali smo od koga da naučimo, kao i nove generacije sada od nas. Taj prvi udar i sama težina posla kasnije dobro dođu. Hitna stanja su situacije u kojima se najbolje uči. I tada je bilo teško kao i sada. Pregurali smo, a nadam se da ćemo to ponovo uspjeti. Na Grudnom odjeljenju mijenjam Nadu Šarović glavnu sestru koja je, zajedno sa ljekarima i ostalim sestrama, organizator odjeljenja Kovid 1“.

Upoznajući nas sa stvarnošću situacije sjeća se da su na prvi susret sa virusom korona svi bili u neizvjesnosti, istraživanju, ali ne i u panici. Formirano je odjeljenje za prijem pacijenata, a uslijedila obuka, od pravilnog nošenja lične zaštite, obučavanja osoblja, pripreme kiseoničkih mjesta, dozera, respiratora. I pored napetosti svakog novog dana, rada uz konstantan umor i zabrinutost za najbliže, mjesta odustajanju nema.

„Poziv nam nalaže i nameće da smo tu. Prihvatili smo stanje i koliko god da je teško niko od kolega nijednom nije rekao da ne može, da neće da radi. Uvijek se nađe prostora da predahnemo, a onda sve iznova. U odnosu na prošlu godinu i sada, vidimo koliko smo se usavršili i koliko smo sposobniji da odgovorimo na pandemiju i to nam uliva sigurnost i daje snagu da se borimo za svaki život“.

Gubitak života, nažalost, bio je neminovan.

„Svima nam to najteže pada. Tu smo da pomognemo pacijentima, da očuvamo i poboljšamo njihovo zdravstveno stanje. I pored napora kompletnog osoblja, kao zaista neraskidivog lanca, neke bitke smo izgubili. Najteže je kad je ishod smrtni. Pogodi svakoga i veoma je teško to proživljavati. Pojedine kolege ovdje su izgubili i članove porodice. Zaista je strašno nositi se sa saznanjem da nismo uspjeli svakoga spasiti. To je ta nepoznanica, puna neizvjesnosti, sa nepredvidim kliničkim slikama, koje se promijene za tren. Mart ove godine je neuporediv sa oktobrom i novembrom. Sada smo imali više teških kliničkih slika i trebalo je mnogo više snage i truda uložiti“.

Uz svu teškoću situacije, morali su da se naviknu i na skafandere, u kojima, iskrena je ova medicinska sestra, nije jednostavno raditi.

„Pomisao da od tog momenta pa za pet do deset sati neće biti skidanja, bez ikakve pauze, unosila je u početku nemir. Maska pod kojim ne možete normalno da dišete, rad u duplim rukavicama u kojim teško funkcionišete stvaraju dodatni pritisak. Vremenom se čovjek navikne i danas drugačije gledamo na to. Sa skafanderima smo se srodili. Znamo da bez njih ne možemo ući među pacijente, da je to naša zaštitna oprema i tako se i ponašamo. Najteže je bilo preko ljeta, po vrućinama. Bilo je momenata kad se više nije moglo izdržati. Izašli bismo, malo se okrijepimo pa opet nazad u skafandere, nastavljali tamo gdje smo stali“, dočarava Bojana radne dane na Kovidu 1 Bolnice Trebinje.

Na svu sreću, govori nam, imaju i pomoć mladih kolega koji su došli da volontiraju, pokazavši veliko iteresovanje i nesebičnost u radu.

„Kad su se mnogi plašili i gledali da ne traže posao, oni su došli kao volonteri i krenuli da rade. Najviše na kovid odjeljenjima. Bili su nam i zamjena, došli su nam kao dobra pomoć i to su sada prilično iskusne kolege. Našli su se ovdje u najtežem momentu, sa najviše posla i sada imamo formirane medicinske radnike, na koje sam ponosna!“

Konstantan rad, neprekidna strepnja, godišnji odmor „na kašikicu“, po koji slobodan dan, bdijenje nad pacijentima i tako već više od godine. Stanje iz koga su naučene i neke važne lekcije.

„Mene lično, a vjerujem i ostale, pandemija je naučila da se moramo oslanjati jedni na druge, da drugačije gledamo na život, da su neke stvari koje su nam se činile bitne, minorne u odnosu na zdravlje i sam život. Vidjevši za koliko malo se situacija iz nečega dobrog promijeni kako ne valja i bolest podmuklo, preko noći uzima maha, pogled na život se iz korijena mijenja. Mislimo uspjeli smo, a onda uvidimo da su nam ruke vezane, bio to neko nepoznat ili naša rodbina, vidimo koliko smo nemoćni. Ali, nikad nisam zažalila što sam ovu profesiju izabrala. Najljepše je kad sretnete ljude kojima ste u bolnici pomagali a na ulici vam se jave, pitaju za vaše zdravlje, upute lijepe riječi zahvalnosti. Bilo je i mnogih poznanstava, da nam se ljudi jave i popijemo kafu pod Platanima obavezno, kad se sretnemo“, sa osmijehom i dirljivim emocijama nam reče sestra Bojana Kovačević, odlazeći na smjenu, u skafander, da od sebe, po ko zna koji put, pruži i više od maksimuma.

nada.JPG (121 KB)
Nada Vlačić stomatološka i glavna sestra u Službi za zdravstvenu zaštitu Doma zdravlja Trebinje

Izuzev medicinskih sestara Bolnice Trebinje, sve vrijeme pandemije na poslu provode i njihove koleginice iz Doma zdravlja. Iako možda ne u najkritičnijim susretima sa kovid pacijentima, ipak su tu svakog dana da odgovore svom pozivu.   

Jedna od mnogih je Nada Vlačić, stomatološka i glavna medicinska sestra u Službi za stomatološku zdravstvenu zaštitu Doma zdravlja. Medicinska sestra je 36 godina. Pamti ratne godine, ali i ove, kako ih naziva, neizvjesne pod virusom korona.    

„Prvi posao mi je bio na Stomatologiji za odrasle, a zatim u Školskom centru, gdje sam radila osam godina sa dr Ratkovićem. Kada je počeo rat  prebačena sam na Odjeljenje Dječije preventivne stomatološke zaštite sa dr Mijanovićem. Kasnije je formirano Odjeljenje stomatologije za djecu i odrasle i tu sam do danas sa dr Kovačem. Radimo sve vrijeme korone. Ispočetka smo dežurali, ali je uvijek bila smjena sa po jednim timom prijepodne i popodne. Tako je bilo prva dva mjeseca, a sada radimo kao i prije pandemije“.

Kao i svima, kaže nam, u početku je bilo straha. Kako kod pacijenata, tako i kod osoblja, ali se svaki dan na posao odlazilo i odlazi.

„Zaposleni u Bolnici i Domu zdravlja prvi smo na udaru korona virusa. Štitili smo se kako smo morali, kao i svi drugi. Ovo je posao koji ne može i ne smije da čeka. To smo znali i kada smo birali poziv kojim ćemo se baviti, da se ovakve i slične situacije mogu dogoditi. Na to moramo biti spremni. Tako je i sa pandemijom. Nešto novo i svima strano jeste, ali radimo. U početku smo imali manji broj pregleda, ljudi su se plašili, a sada ne toliko. Posljednjih mjesec dana imamo veliki broj pacijenata, najviše djece jer su u toku sistematski pregledi pred polazak u školu. Preduzete su mjere zaštite, a koliko se važno čuvati, važno je doći i na stomatološki pregled. Raduje me kad vidim da nam pacijenti dolaze u sve većem broju“, reče nam, uvijek vedra medicinska sestra Nada Vlačić.

I dok mi odlazimo, naše medicinske sestre ponovo ostaju na prvim linijama pandemije. Svaka sa svojom brigom kakav će biti ishod još jednog dana pod korona virusom. Nijedna se nije požalila, sve su bile nasmijane. Možda nama koji nismo u njihovoj koži nije lako definisati kakva ih to snaga drži i pokreće pa su i u najtežim vremenima toliko dostojanstvene. Možda im je to urođeno, a možda usvojeno godinama isklesanim bezrezervnom humanošću. Kako god bilo, sve one su heroine ovog doba. One koje, a da i ne znaju, prijatelje imaju svuda, u svima kojima su pomagale, koje su spašavale, bodrile i zajednički se borile, a danas, i u bukvalnom smislu, vode grčevitu borbu za svaki, života vrijedan uzdah.    

anesteticari.jpg (182 KB)
Anestetičari Bolnice Trebinje sa lijeva na desno: Slaviša Mucović, Nemanja Ratković, Đorđe Marić i Nemanja Drapić sa medicinskom sestrom Bojanom Kovačević

Poziv koji ojača

„Kao dobrovoljac prijavila sam se prvo u „Trebinjsku brigadu“ u Ljubinje, zatim u „Bilećku“ u Bileću i poslije u „Bobansku četu“, sa mojim Bobancima, sa kojima sam provela najviše vremena. Brat mi je poginuo i sjećanja na rat, moje su teške rane. Svega 40 dana od njegove smrti poslali su me na Kalinovik. Dr Milosav Ivković, ne vjerujući da me neko poslao htio je da me vrati nazad u Trebinje. Nisam htjela! Omogućio mi je da preko vojnih veza svaki dan razgovaram s majkom koja je ostala sama. Na tome sam mu zauvijek zahvalna! Ranjenika je bilo i sa naše i njihove strane, spašavala sam i jedne i druge. Hvala Bogu svi su mi ostali živi i danas imamo kontakte. Pamtim jednu divnu staricu čiji sin je poginuo na Vlaštici, a drugog sam izvukla ranjenog i preživio je. Sretnemo se nakon rata i on me upozna sa svojom majkom, koja mi je u znak zahvalnosti poklonila milje. Poklone ne volim, ali nju nisam imala srca ni snage da odbijem. I sada ga čuvam kao suvenir. Saznanje koliko vrijedi kada možeš nekome da pomogneš držalo me u životu. Da preživim sve nedaće pomoglo mi je i to što sam medicinska sestra. Ovaj poziv me ojačao i dao snage da idem naprijed“, reče Zdravka Jevtić, dodajući da je najsrećnijom čini kada iz bolnice kućama ispraća oporavljene pacijente.

Anestetičari, momci vrijedni divljenja

„Anestetičari, kao najsposobniji, najopremljeniji, sa najviše znanja, rade oko teških pacijenata na respiratorima i na neinvazivnim respiratorima. U bolnici je njih četvorica, koji cijelo vrijeme rade na svim Kovid odjeljenjima i u intenzivnoj njezi, gdje im je radno mjesto. Uz druge ljekare i anesteziologa, oni su najčešće pozivani za bilo koju vrstu intervencije. Po danu i po noći, kad god je trebalo, uvijek su se odazivali. Nije to lako izdržati. To su mladi momci, imaju do 15 godina staža, ali su vrlo odgovorni i izuzetno profesionalni. Svi su bolovali od korone i po oporavku su se odmah vratili na posao. Nemanja Drapić, anestetičar, bio je u veoma teškom stanju, ali se srećom izborio. Dok je bio na bolničkom liječenju i osjećao se relativno dobro, ustajao je iz kreveta i pomagao kolegama. I sama sam u novembru preležala kovid sa teškom upalom pluća, a nakon oporavka oboje smo odmah krenuli na posao. Koliko me ispunjava kad pacijenti pobijede bolest, toliko i što sam u prilici da radim sa veoma nesebičnim i požrtvovanim ljudima“, kaže Bojana Kovačević, iskazujući divljenje i poštovanje prema svojim kolegama.

Piše: Maja Begenišić / Glas Trebinja

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.