NATAŠA IZ „RUSKOG CARA“

Poslije završene velike mature, želja mi je bila da studiram arhitekturu. Zbog matematike, koja je u školi za mene uvijek bila bauk, odlučio sam se za pravo. Upisao sam taj fakultet iako sam imao averziju prema paragrafima.

Otišao sam na studije u Beograd. Kraće odsjeo kod tetke na Starom Đermu. U blizini Vukovog spomenika. U tom kvartu velikog grada, najviše me je privlačila manja pijaca. Na njoj su se prodavali mliječni proizvodi, voće i povrće. Na popločanoj pijaci uz tezge, bilo je živo. Od ranog jutra do kasno popodne, cjenkali su se prodavači i kupci. Iz okolnih kafana širio se miris roštilja. Treštala muzika. Čule su se pjesme Divne Kostić, Dušana Jakšića, Olge Jančevedske…

U tom zanimljivom ambijentu nisam dugo ostao. Sa jednim većim koferom, odjezdio sam u Studentski grad na Novom Beogradu. Taj dio prestonice počeo je da izrasta iz pijeska na obali Dunava. Tu sam se među studentima iz Trebinja bolje osjećao. Bilo je i Crnogoraca iz Nikšića i Cetinja. Čini mi se svi su oni studirali pravo i ekonomiju.

Preko Brankovog mosta, svakog dana, autobusima odlazili smo u centar metropole. Mi sa prava do one velike žute zgrade, tada na Bulevaru revolucije. U blizini hotela „Metropol“. Iako smo bili „tanki“ sa parama, moglo bi se reći dosta slobodnog vremena provodili smo po kafanama.

Posebno nas je privlačio „Ruski car“ (tada „Zagreb“). Na mjestu gdje počinje Knez Mihajlova ulica. Tu, u dimu i alkoholu, sjedili smo satima. U tom lokalu provodili su dane i noći i pjesnici Slobodan Marković, Brana Petrović, Dušan Kostić, Blažo Sćepanović, Branko Miljković. Ponekad bi se tu zapio i Miroslav Antić. Uz njih, jedno vrijeme i naš Brato Pavlović. Tu je napisao (po meni) i svoju najbolju pjesmu „Iz Ruskog cara“. Pjesnici su za stolovima neumorno izgovarali stihove. „Zalijevali“ ih žestokim pićima. Nažalost, smrt ih je rano pokosila. Branko Miljković je završio život u dvadesetsedmoj godini!

Jedno majsko veče u „Ruskom caru“, preko puta našeg stola, sjedile su tri djevojke. Prave ljepotice. Moj pogled zaustavio se na jednoj od njih. Gledao sam u nju, razbijajući pogledom gustu koprenu od duvanskog dima. Pozvali smo ih da nam se pridruže. Rado su došle za naš sto. Saznao sam da se djevojka koju sam tako uporno posmatrao zove Nataša. Da u Novom Sadu studira filozofiju. Da je Rusinka iz Ruskog Krstura. Sa sjevera Banata. Boravi kraće kod rođaka u Beogradu.

Nataša je bila srednjeg rasta. Vitka, nježna. Ne potpuno crne kose. Sa tamno-zelenim očima. Sočnim usnama, koje mame na poljubac! Kada se opustila u društvu, poluglasno mi je dobacila:

„Zašto me vi čitavo vrijeme uporno gledate?“

Rekao sam da sam mahinalno pogledao prema njihovom stolu. Da su nam se pogledi „sudarili“. Da moju znatiželju prema njoj nisam mogao obuzdati. Dodao, da se nadam da je zbog toga nisam povrijedio. Brzo smo svi u društvu stvorili veseo štimung. Što je noć odmicala, uz pomoć maligana, bili smo sve bučniji. Mene je počela „tresti“ ljubav na prvi pogled. Lijepoj Rusinki šapatom sam ponavljao:

„Nataša, bićeš moja!“

Rastali smo se pred zoru. Dogovorili da se ponovo nađemo u kafani. Kasnije, u „Studenjaku“, u mojoj glavi odjekivale su riječi koje sam prošlo veče izgovarao Nataši.

Drugi dan uveče, ponovo smo se našli u „Ruskom caru“.

Nataša je kazala da su je moje riječi uzbudile. Da je slabo spavala. Došla je da se pozdravi, uz riječi:

„Ja nisam laka žena. Nisam ona koja se brzo zaljubi. Prepusti fizičkim nasladama. U tebe imam neko povjerenje. Uvjerena sam da nećeš iskoristiti naše poznanstvo!“

Iza ponoći, predložio sam da Knez Mihajlovom prošetamo do Kalemegdana. Sjeli smo na jednu klupu ispod krošnje platana. Zagrlio sam Natašu. Osjetio njene usne i miris njene kose. Poželio da potpuno bude moja. Ali od naše kalemegdanske avanture to je bilo sve. Kada je svanulo, Rusinka mi se povjerila:

„Ima jedan mladić iz mog komšiluka. Sa njim sam odrasla. Zaljubljena sam u Sašu, kako se on zove. Obećala mu da ću našu ljubav sačuvati od svih poroka. Da ću sa njim otići pred oltar kao djevica. Taj zavjet nosim duboko u srcu. Čekam dan kada ću postati njegova žena!“

U tim trenucima nisam razmišljao da li je ta njena priča istinita. Pomislio sam: i ovo što se desilo bilo je lijepo sa Natašom!

Nekoliko godina kasnije, kao vojnik u Subotici, ispred Gradske kafane u centru grada, šetale su lijepe Vojvođanke. U toj „šarenoj promenadi“, pogledom sam tražio Natašu. Za jednom prolaznicom sam povikao:

„Nataša, Nataša…“

Djevojka se okrenula prema meni. Nešto uz osmijeh dobacila. Pomalo zbunjen, kazao sam:

„Izvinite, pomislio sam da ste djevojka, koju sam kao student upoznao u Beogradu!“

Kada sam se vratio za sto, soldati, moji drugari iz Druge kasarne, pored puta za Palić, povikaše:

„Šta ti je? Nisi valjda pijan od dva konjaka?“ Naravno, nisam bio pijan. Još su tada u meni bila „živa“ sjećanja na lijepu Rusinku iz „Ruskog cara“ i Kalemegdana.

Ljubiša Anđelić

Priredio: Leutar.net

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.