Život pravoslavnog misionara u Venecueli – Grade crkvu, kopiju Hercegovačke Gračanice

Možda se arhimandrit dr Evstatije Miloš Azdejković (44) ni po čemu ne bi izdvajao iz gomile mladih, obrazovanih teologa Srpske pravoslavne crkve, da mjesto na kome služi nije za ovdašnje prilike egzotično, a njegovo životno iskustvo posve neobično.

Više puta mu je pištolj bio uperen u čelo, pljačkali su ga, ali zato vjenčava i obavlja krštenja na obali mora, u dijelu zemaljske kugle gdje ljeto traje 365 dana.

Otac Evstatije je prije šest godina poslat da misionari u Venecuelu, a njegova parohija se danas proširila na mnoge države Centralne i Južne Amerike. Obrede obavlja u Panami, na Karibima, a trenutno je u Dominikanskoj Republici, gdje se očekuje početak izgradnje prvog hrama SPC.

– Poslije raspada SRJ našao sam se u Grčkoj na učenju grčkog jezika sa raznim strancima sa svih strana svijeta i naravno iz Južne Amerike. Kada sam se već 2015. godine pojavio kao sveštenik u Venecueli, svi su me prepoznali, i sa čuđenjem se pitali šta ću ja ovdje u ovim opasnim zemljama, gdje vam zaista život ništa ne vrijedi jer je delinkvencija na visokom nivou. Nekoliko puta su mi uperili pištolj u lice da bi mi oteli telefon ili šta već imam u ruci.

Međutim, kada su mi opljačkali stan u Marakaju prije tri godine i ukrali sve sanitarije iz toaleta, onda se zapitate koja je vrijednost života pljačkaša ili opljačkanog – priča nam otac Evstatije.

Prisjeća se riječi pokojnog mitropolita Amfilohija, koji je često citirao riječi vaskrslog Lazara, episkopa na Kipru – kada je gledajući kroz prozor vidio da neko nešto krade i bježi s tim, rekao je „prah krade prah“.

– Tako i danas svi kradu nešto i od toga nemaju sreće, osim što druge uvode u nesreću. Ali drugima Bog daje da izađu iz toga na neki način, dok npr. pogledajte neke ljude na funkcijama, koliko su pokrali i gdje im je ta sreća, djeca propalice, narkomani, bez smisla života. Prava definicija je „prah krade prah“. Ovdje je to sve to mnogo prisutnije.

Prije Kolumba i njegovih misionara živjela su divna indijanska plemena koja su imala svoju kulturu a koju su ovi uništili. Nametnuli su im verziju zapadnog hrišćanstva koja nema neke veze sa zapadnim hrišćanstvom iz Evrope. Takođe su koristeći materijalna bogatstva i resurse pljačkali i nosili sve za Evropu. To je na neki način bila legalizacija krađe, što je i danas problem sve češći i svuda. Već imate izraze legalni kriminal – objašnjava arhimandrit.

Eparhija buenosajreska i južnocentralnoamerička osnovana je 2011. na inicijativu mitropolita Amfilohija, a nedugo po osnivanju po blagoslovu počivšeg mitropolita mladi doktor teoloških nauka poslat je da misionari i vrši službu. Arhimandrit Evstatije je doktorirao na Aristotelovom univerzitetu u Solunu, a sada, kako kroz osmijeh kaže, misionari po nedođijama Južne i Centralne Amerike.

– Došao sam u Venecuelu 2015. godine i zatekao dva zatvorena hrama. Sveštenika nije bilo, zbog čega sam i poslat. Uskoro se obnovio liturgijski život i u Karakasu i u Marakaju, ali sam počeo sa grčkim sveštenikom sad već penzionisanim ocem Emanuilom Remundakisom da putujem po Venecueli, da tražim i okupljam iseljenike iz Jugoslavije od Drugog svjetskog rata i njihove potomke. Mnoge sam pronašao, neke nažalost pred samu smrt, nečije potomke, neke koji se i dan-danas čude otkud i odakle je njihovo prezime i gdje je ta Srbija. U Venecueli ima meleza i Afroamerikanaca sa prezimenima Popović, Budisavljević i Jovanović – priča naš sagovornik, koji je te ljude upoznao sa njihovim porijeklom.

U službi mu je kasnije pomagao sveštenik Antiohijske patrijaršije u Karakasu Pavle Penja, Venecuelanac porijeklom iz Španije, sa prezimenom Vaskovac, za koje se takođe pretpostavlja da potiče iz Srbije.

– Pošto je on počeo da me mijenja i pomaže, ja sam po mitropolitovom blagoslovu počeo da obilazim neke druge zemlje i evo do danas sam formirao još tri nove parohije – u Panami Sv. Apostola Petra i Pavla, na ostrvu San Martin, gdje još pregovaramo kome da se hram posveti, i u Dominikani, gdje sam trenutno, zbog početka gradnje prvog pravoslavnog hrama u ovom dijelu Kariba koji će biti posvećen Preobraženju Gospodnjem a hram je kopija Hercegovačke Gračanice. Zemljište za gradnju poklonio je Dragoslav Ilić, koji je i poslije smrti mitropolita Amfilohija ostao dosljedan riječi da će pokloniti zemlju i pomoći izgradnju hrama SPC koji će biti biser pravoslavne arhitekture na Karibima – ističe otac Evstatije.

S obzirom da trenutno nema prostorije, crkvene obrede obavlja na plaži. Fotografije vjenčanja ili krštenja na obali mora zaista oduzimaju dah. Naš sagovornik dodaje da je broj vjernika SPC u ovom dijelu svijeta jako mali a pravoslavlje gotovo nepoznato.

– Najveći broj pravoslavaca došao je u toku Drugog svjetskog rata sa desničarskom emigracijom iz Srbije i Rusije. U Karakasu naselje Katja od par miliona stanovnika nosi rusko ime zbog njihovih emigranata. Srbi koji su tada došli su bili obrazovani, školovani, vrijedni i radni, stekli su mnogo toga ali su ipak bili proterani u tuđinu gdje je jezik i kultura drugog bračnog para bio dominantniji. Bili su bez velike mogućnosti podrške Crkve i uvijek neprijatelji svoje države. I dan-danas je slično. Crkva se trudi koliko može, a država Srbija još ništa ne preduzima da se tim ljudima dodijele državljanstva naše zemlje – ukazuje otac Evstatije.

I danas određen broj mladih iz Srbije koji dolaze u Centralnu i Južnu Ameriku sklapa brakove, ali je problem dobijanja državljanstva za njihove izabranike.

– Unučad i praunučad naših takođe nemaju nikakva dokumenta. Ambasade Srbije su ili nezainteresovane ili imaju nesposobne ljude da bi to pokrenuli. Više puta sam pisao i žalio se tim povodom, ali ništa se nije promijenilo – naglašava.

Prema riječima našeg sagovornika, Srbi su u Venecueli uvijek imali dobre pozicije, od ljekara do profesora univerziteta, a Kragujevčanka Sveta Lović ima svoj čuveni modni brend. Srpkinje su više puta proglašavane i za mis Venecuele. Postoji Park prirode pod zaštitom države koji nosi ime po čovjeku koji ga je osnovao – „Zona Protectorada Mitar Nakichenovich/Parque Mitar“.

Naš sagovornik je od tamošnje bake Milene iz Meride dobio na poklon plantažu kafe od pet hektara i motel koji treba da se renovira.

– Tu moju imovinu sam registrovao kao Fondaciju SPC u Venecueli, koja će se od prihoda brinuti o napuštenim bebama. Čekamo da se stabilizuje situacija ali radimo koliko se može. Fondacija se zove Sveti Georgije-Milena u njenu čast. Baka Milena je hvala Bogu živa i da nam još poživi jer je sa 85 godina punija života no neka omladina. U Panami su naši ljudi mlađi od 40 godina. Ja sam sa 44 najstariji kada odem tamo. Omladina koja je došla da radi je vrijedna i uspješna. Isto je i na San Martinu, Kostariki, Dominikani… Desi se da dođe neko od domaćeg stanovništva u našu Crkvu, komšija, prijatelj od nekog pravoslavca, i poslije Svete liturgije čovjek plače i jeca, govoreći da je pravoslavlje to što njegova duša traži ali da nije nikada prije čuo ništa o tome – priča otac Evstatije o svojim vernicima.

Crkvenu zajednicu u Venecueli sada 80 odsto čini lokalno stanovništvo koje je prešlo u pravoslavlje a koje nema naše porijeklo.

– Ipak je liturgija centar našeg i života i svijeta. Nažalost, u matici mnogi ne shvataju smisao Crkve i svog života, tako da mi je interesantnije ovdje raditi sa ljudima koje to interesuje nego sa ljudima u Srbiji koji žive blizu hramova ali ugašenog smisla za život. Popadali su ljudi pod jeftine uticaje i informacije. Sve se želi primitizovati i obezvrijediti i onda to kod ljudi izaziva ravnodušnost koja je veoma opasna. Ravnodušnost ne izaziva radoznalost i znatiželju u stvaralaštvu i onda čovjek postaje parazit ovog svijeta. Sad objavite neku paušalnu informaciju ko vozi kakav auto i svi ga osuđuju, a da prođe taj isti pop na kočijama sa dva konja, svi bi rekli da je jedan od ta dva konja skuplji nego neki luksuzni automobil, da prlja ulice itd. Nevjerovatno koliko danas ljudi ne žive svoj život, već brinu o tuđem. Imate ovdje Srbe koji bježe od Srba. Od takvih zaista i treba što dalje, obično su sami sebi teški, dok ima onih koji se trude da se bar jednom u 15 dana okupimo negdje poslije Crkve i da se upoznamo, povežemo, pomognemo jedni drugima – kaže naš sagovornik.

U eparhiji sada ima desetak sveštenika iz bivše SFRJ i oko 15 onih koji pripadaju SPC.

– Moramo imati na umu da će ljudi sve više da emigriraju i da traže bolji život, tako da SPC mora pojačati svoje aktivnosti u ovom dikelu svijeta kako god može. Jedni su emigrirali zbog Turaka, komunista, rata… Miloševića nema već 20 godina, ove mlade generacije ga se i ne sjećaju, ali odlaze i sad. Ko misli da je bolje negdje drugdje neka proba, ali nek’ ne zaboravlja ko je, šta je i odakle je. Ali i država ne smije da zaboravi na njih. Ne može se emigracija zaustaviti, ali možemo brinuti o tim ljudima. Crkva duhovno, a država mora da počne da pomaže tim ljudima u vezi s dobijanjem državljanstva za njihove porodice i djecu koju dobijaju van granica Srbije – ukazuje otac Evstatije.

U Čileu, Ekvadoru, Paragvaju, Dominikani, San Martinu, Panami, Argentini, Brazilu, Kolumbiji, Gvatemali i Peruu služba se obavlja na više jezika, jer su prisutne različite nacionalnosti pravoslavne veroispovijesti.

– Vjera nije genetski faktor i nije nasljedna, svako ima svoje lično spoznanje Boga, stoga moramo uporno raditi i truditi se da od svakog našeg pravoslavnog vernika napravimo biće radosti Vaskrslog Hrista kako bi tu radost podelio i sa drugima. To treba svjedočiti na svakom mjestu. Ovdje imate dva Hrista, jednog kao bebu u jaslicama i drugog na krstu raspetog, na oba da se samo sažalite. Nema onog vaskrslog pobjedioca smrti koji je i smisao života. Onog Hrista koji nas podiže iz mrtvih i daje nam život vječni koji trebamo svjedočiti i slijediti njegov put Novog zavjeta Svete liturgije do Carstva nebeskog. Kao što kaže sveti Filaret Moskovski: „Kao što je Hristos svojim Vaskrsenjem skrhao paklena vrata i otvorio nam izlaz iz njega, tako je svojim Vaznesenjem otvorio nebeska vrata i otvara vjernima ulazak u raj. A mi Srbi smo inače eshatološki narod tako da nam nema druge“, poručuje arhimandrit Evstatije Azdejković.

Vera je osobina hrabrih i inteligentnih

– Svima želim srećan Vaskrs i radost vaskrslog Hrista da obasja naše živote koja je i smisao života, ali da je i oni koji još nisu našli tu smisao pronađu što prije. „Ako Hristos nije ustao, uzalud vjera naša.“ Vjera je ipak osobina hrabrih i inteligentnih ljudi, jer kukavice nemaju osobinu da vjeruju i da shvate mnogo toga, zato se odlučuju na predaju i tako i nestaju. Ovo nam svjedoče i žitija svetih. Danas ipak u ovom savremenom svijetu hramovi su puni mladih, perspektivnih, učenih i darovitih ljudi, tako da neke ranije fraze ateističkih režima da su u Crkvi samo zatucani i glupi ljudi nisu nikad ni bile istina.

Ponosan na svoj narod

– Kao pravoslavni sveštenik srpske nacionalnosti, bez pardona mogu da kažem da sam ponosan na moj narod kako u otadžbini tako i u rasijanju, ali naročito ovdje u Južnoj i Centralnoj Americi. Ko ne poznaje ili ne voli svoj narod, ili ima srčanu manu – rođen je bez ljubavi, ili slijep pored očiju i gluv pored ušiju. Mislim da je ovaj kontinent uopšte prostor gdje se iskazuje sav kvalitet čovjeka. Nudi mu toliko toga da uspije ali još više toga da strada i izgubi sebe za sva vremena u svakom pogledu.

Nisu samo ljudi u mantiji nosioci pravoslavlja

– Ne treba pravoslavlje gledati samo kroz ljude u mantiji jer nisu oni jedini propovijednici pravoslavlja. Mislim da su oni u stvari posljednji koji danas to rade, imamo više civila koji to čine bolje i bogougodnije. Moj mentor kod koga sam magistrirao i doktorirao u Solunu je Kipranin Teodoros Jangu, rektor Aristotelovog univerziteta, otac šestoro djece i čovjek je civil. Kada ga je jedan Amerikanac iz Alabame, student, pitao kako je mogao da postigne i karijeru i porodicu, on mu je rekao da je živio život i tako postizao sve, ali da je karijera ono što je iza a ne ono što je ispred tebe. Grci obično kažu zgrabi život i živi ga, otimaj od života. To danas treba omladini. Sve što ste proživjeli je vaša karijera, a ne ono što vam obećavaju, naročito neki umišljeni moćnici i to još uz ucjene. Da biste nešto uspjeli danas, morate to zaista i željeti. Problem današnjeg čovjeka je što ne zna šta želi. Izgubio je smisao, jer živi prebrzo i prima puno informacija, koje mu uopšte nisu potrebne.

Izvor: Danas

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.