Vladika Atanasije – on je našao Boga u dječijem smijehu

-Otišli mi, djeca poginulih boraca u Grčku. pripovjeda mi drugarica.
-Odveo nas vladika Atanasije. Odveo, i nekud otišao.

-Grci gostoprimljivi,hoće da nas najbolje ugoste, sve želje da nam ispune. Smjestili nas u neki manastir gdje su monahinje ljubazne i tople i nimalo stroge. Prvih je dana manastir više ličio na dječije odmaralište nego na tiho sveto utočište gdje se stalno i usrdno moli Bogu. Cika, vriska, dječija igra, pokoji loptom slomljeni prozor.

-Na sve te nestašluke monahinje blagonaklono odmahuju rukom a i one povremeno učestvuju u igri rušeći tako manastirsku disciplinu. A posle nekoliko dana, isprva tiho, negdje na kraj svjesti i samo na tren poče nas hvatati nostalgija za domom. Još se igramo, ali nekako tiše, uskoro nesta cike, domalo igra presahnu.

Mi koji smo plakali za očevima počešmo plakati i za majkama i domom u dalekoj Hercegovini. Zalud su se monahinje trudile da nas razvesele, otrgnu nas od tuge i sjete samo na momente, pa opet sve po starom. I tako gotovo čitavu sedmicu provedošmo u suzama. A, onda neko radosno povika:

“Eto vladike Atanasija!”

-Svi skočismo, potrčasmo bezglavo ne gledajući kuda. Ugledasmo vladiku u daljini i u njemu u trenu vidjesmo i poginule očeve i majke i Hercegovinu. Nasta cika, vriska suludi trk prema njemu. On se gega, prvo u jednu pa u drugu stranu a kad vidje našu trku i ču našu viku potrča kao mladić, a već je bio otežao, prema nama. Sretošmo se ko na bojnom polju. Hvatamo ga za mantiju, vrištimo, deremo se, poče skandiranje:

“Vladika, vladika, vladika…”

-On uhvatio dvoje najbliže djece za ruke i gega se, kao da igra kolo.
-A onda nešto ugleda u travi, sage se i otrgnu judnu vlat trave…onu malo šireg lista. Prinese je ustima i poče da svira, sve gegajući se čas lijevo, čas desno. Mi se grohotom smijemo, a njemu niz lice teku tako krupne suze, kakve nikad u životu nisam vidjela.

-Svašta sam prošla u životu ali tako dirljiv trenutak nikada ne doživjeh.

Ovog razgovora sjetih se prije koju godinu kad dođe vladika Atanasije u pratnji tadašnjeg đakona Porfirija da obiđe arheološke radove u staroj ljubinjskoj crkvi. Tetura teško, vidno nervozan pridržavajući se za đakona. Ljutito napade neke koji se prekrstiše pred njim prije ruzimanja blagoslov-

Nisam umro! Šta se krstite pred grešnikom!!!! Krstite se pred ikonom Bogorodice! Amerikanci nijedni!

Poče da histeriše, rastjeruje sve oko sebe. Mi se prepali, sad će nas napasti, prekinuti radove do kojih nam je jako stalo, kad stvar izgladi tada majušni Milan, sinčić našeg paroha. Ljubopitljivo stade pred vladiku gledajući ga krupnim očima i sa velikim osmijehom. Vladika se štrecnu, ljutine nesta.

“Vidi ga mali lav!!! Jesi ti mali lav? Donesite mi travku!”

Mladi monah Atanasije svira u vlat trave
Mladi monah Atanasije svira u vlat trave

Naš paroh Saša se izgubi i odnekle donese granu zove koju mi nazivamo zofina. Vladika ga žalosno pogleda za izrazom lica koji je govorio “o kako si smotan, za tebe nema nade” i reče mu

-Nemaš pojma!

Ali đakon koji je poznavao vladičine prohtjeve do tančina donese odgovarajuću travku. Vladika se nasmija, prinese vlat ustima i poče da svira. Mališan se grohotom nasmija a vladičino lice obasja toplina. Gledali smo scenu gdje jedan stari vladika svira u travu, gegajući se lijevo desno dok se dječačić grohotom smije i pitali se u sebi

“Kako odrasli ponekad znaju da se štrecaju i boje pred vladikom Atanasijem a dijeca mu prilaze sa povjerenjem i bez straha”

Biće da su djeca neuprljanih duša pa nemaju straha pred svetim čovjekom a odrasli svjesni svojih grijeha obaraju pogled pred njim i zbog griže savjesti i straha pred Bogom čine nesvjesno poteze koji vladiku iritiraju.

Posle smo sjedili, lijepo pričali i ljudovali. Potpuno smiren, vladika Atanasije nije reagovao ni kada sam ja nesvjesno zaboravljajući da je veliki protivnik duvana,zapalio cigaretu. Toliko je bio obožen dječijim iskrenim smijehom.

Pišem ovo jer na Jutjubu nađoh snimak star gotovo pola vijeka. Majka drži dijete u krilu. Kraj nje Sveti Justin Ćelijski gleda sa toplinom u taj prizor. Djete se grohotom smije jer mladi monah svira u travku. Odjednom osjetih prisustvo svetog duha jer u tom mladom monahu prepoznah potonjeg vladiku Atanasija. Spoznah kakva je privilegija poznavati ga i prisustvovati onome što je radio u prisustvu Svetog Justina Ćelijskog. Veliki teolog i poznavalac vjere uvijek nam je pokazivao da je savršenstvo Božije promisli najočiglednije u dječijem iskrenom smijehu.

Vladika Atanasije na 7:30

Izvor: Rade Likić/Naša Hercegovina

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.