Piše: Lana Tanasijević
Kažu da je za društvo najopasniji čovjek koji je politički nepismen! I ako dozvoljavate, ja bih se složila s tim.
U radnji smještenoj u ovo vrijeme i na ovom mjestu, čovjek (ne običan, nego čovjek, jer ne postoji generalna kategorija „neobični“) malo šta ima priliku da bira. U tijesnom opusu izbora, ono što mu je još uvijek dozvoljeno, je da svake 2 godine izađe na biračko mjesto i zaokružuje, odnosno bira.
U prošlosti su ljudi gubili živote, bili zatvarani, mučeni i maltretirani da bi mi danas imali to pravo. Kako malo šta poštujemo, tako ne poštujemo ni njihovu žrtvu. Zapamtite, za to se pravo borilo kroz istoriju, nije palo s neba!
O demokratiji neću da pričam, tema je preširoka od Platonovog poimanja do danas, ali mi, deklarativno i suštinski, ipak možemo pomijerati stvari. Pitanje je samo da li želimo ili ne. Pod krinkom „pokradenih izbora“, „ne odlučujemo mi“, „sve se unaprijed zna“, ljudi ne žele koristiti jedno od zagarantovanih prava.
Ajmo sad pješke:
– Izbori se mogu pokrasti, ali ne u toj mjeri da velika izlaznost ne može neutralisati krađu!
– Da, vi se pitate tačno u onoj mjeri koliko date doprinos, ali rezultati su uvijek odnos građana kojima je dobro i onih kojima je loše. Vaše je da se izjasnite, a volja onih kojih ima više se poštuje.
– Ništa se ne zna unaprijed, to je spin koji je smišljen da obezvrijedi vašu snagu!
Da se ja pitam, uvela bih praksu nekih evropskih država gdje su građani u obavezi birati. Na velikom uzorku se tek može vidjeti prethodno navedeni odnos. Ukoliko ne koristite svoje pravo glasa, morate određeni iznos platiti državi. A zašto? Zato što na uzorku od 90% glasova vi možete dobiti relativnu većinu i samu volju građana. Na izlaznosti od 50% većina predstavlja 1/4 i to je volja manjine.
Zato koristite svoje biračko pravo bez obzira da li glasate za svoju fotelju, za fotelju rođaka ili komšije, za obećanje (prazno ili puno), za uvećanje svoje ili tuđe imovine, za određenu ideologiju, da pohvalite postupanje prema sebi, da iskažete protivljenje, da izrazite neslaganje, da podržite nečije zagovaranje, da promijenite ili ostavite postojeće stanje, da stanete protiv nečega što nije dobro, da se primaknete resursima… Svejedno! Iz bilo kakvog glupog ili pametnog razloga izađite i glasajte! Jer 4 godine je relativno mnogo vremena u odnosu na 15 minuta.
Da se vratimo na političku nepismenost… Danas se ljudi (FOL) gade na politiku, prividno izbjegavaju priču o tome, hvale se kako nikada nisu izlazili na izbore. Recimo, ja volim proučavati političke odnose od tinejdžerskog doba i znam koliko to izaziva otpor. Navodno bih trebala pričati o nalakiranim noktima, haljinama, ajvaru da bih bila prihvatljiva, jer politika je BLJAK. Većina tih ljudi koji su se snebivali od takve vrste debate, danas su (gle čuda!) na listama političkih partija. Iako je to princip „ako mene nema tu, neću“, a ja sam već tad mogla znati šta će se dešavati danas, sad nije tema. Avaj!
Bitno je da znate da ne izaći na izbore nije za hvaljenje, da neizlaženje je više budalasta odluka, nego pametna. Kad se probudite za 10 godina pitaćete se kako ste stigli tu i ako vam se ne sviđa sjetite se da vas nije bilo briga i da se nemate pravo žaliti. E, to je ta politička nepismenost!
A možete izboriti se ili izabrati.
Putnici aviona demokratski biraju pilota između dva kandidata.
Prvi im obećava poštovanje svih propisa i standarda struke.
Drugi im obećava da će se svi voziti u prvoj klasi.
Glasači biraju na osnovu emocija, izaberu prvu klasu i, gle čuda, avion se slupa.
Izvor: Leutar.net / Lana Tanasijević
Be the first to comment