Varošica u kojoj se sukobljavaju tri veroispovesti živi još u uspomenama na snimanje “Ufinog” filma „Baron Ciganin”
Trebinje – Filmski glumac, star ”Ufe” Adolf Volbrik još se pamti u Trebinju. Snimala je “Ufa” film Baron Ciganin, a Trebinjci i Trebinjke učestvovali su u filmu-bar statiranjem!
Time su izmjerili i svoje sposobnosti, naime-fotogeničnost svoga lica. I danas učenice i cure iz Trebinja pomišljaju na “Ufu”, na Holivud – na film uopšte, i pitaju se hoće li se četiri mjeseca snimanja ponoviti”… Četiri mjeseca kada je cijelo Trebinje statiralo. Četiri mjeseca kada su Trebinjci dobre pare zaradili i brdo Leutar kroz film proslavili. To je glavni uzrok što Trebinjci drže do holivudske slave svoga grada i vjeruju, da van njega nema prosperiteta Jugoslovenskom filmu i da je Trebinje časno izvojevalo naziv pionir jugo-filma”.
Odmah iza Jazine, na samom oknu Hercegovine, uokvireno kamennm vijencem, kao u mišolovci, lijeno se peče i proteže na suncu Trebinje, rodni grad pjesnika Jovana Dučića. Na grebenu Leutara i ostalih brda karaule fortovi štrče kao uspomena na Austriju, na jedno doba, koje je kao voda Trebišnjice pošlo u nevrat.
ObiluJe Trebinje osobenostima. Ako je u pitanju arheologija — na svakom uglu, gotovo pred svakom kućom kip ili kakva druga iskopina. I jedan spomenik Njegošu:
„Svom milom Trebinju —Jovan Dučić”…
Ne osjeća se dinamika života u ovom gradiću koji kao da živi sam za sebe.
U varošici, u kojoj se sukobljavaju tri vjeroispovesti, život teče jedino u uspomenama. Svako ima svoje društvo „svoju“ kafanu, svoj list, svoj sportski klub i svoju priču.
Svako ima svoje gledište na stvari i svoj predlog, koji je vrlo efikasan. Inače— svako ima i žaoke:
— Dubrovnik kao magnet privlači sve što proizvođač treba da donese na našu pijacu…
Usprkos svega Trebinje je meta i plen turista. Obiluje ono elementima „egzotike”. Turisti mogu ovdje, pored lijepih vezova, za jevtine pare, da vide pravi pravcati istočnjački harem.
„Koliko sveta — toliko adeta” — vodič Ciganin . navikao je na razne ćudi i vodi izletnike pravo u harem. U haremu sjede žene za razbojima — stranci se dive.
A kada u neko doba sa minareta odjekne molitva mujezina, posjetioce zahvaća mističan delirijum. Istovremeno Gabeljke i tkalje, koje rade u haremu, smiješe se i šeretski namiguju jedna drugoj.
Tema razgovora je o potrebama Trebinja. Naročito se govori o štofari koju bi ovde, po tvrđenju mojih sagovornika, odgvorio g. Luka Milišić. Da li G. Milišić zna što o svemu ovome – ne znam, ali slušam:
“- Oće bogami, i Milišić i Dučić vole svoj grad… Znaju oni šta Trebinju manjka. Znaju oni da ima duvana i arpadžika, a da nema dovoljno žitarica u nas!”
I zatim o elektrifikaciji cijelog kraja:
– U Parežu, između Trebinja i Bileće, podići će se hidrocentrala.
Danas se u Trebinju glavne ulice i veći lokali osvjetljavaju petrolmaksimima, a ostali dio grada petrolejkama i čkiljavim fenjerima.
Ceko Stefanović/ VREME 1937
Be the first to comment