Sklon sam da gubim novac. Takva mi priroda. Jednostavno mi ispadnu iz džepa a da bude još gore, često to znaju biti poslednji novci koje imam. Desilo se to nebrojeno puta. Nekada ih ja pronađem, nekada pošteni nalazači a nekada ih zametne vjetar svojim neznanim putevima.
Na tren se iznerviram a onda kažem “Od njihovu glavu, biće novaca”
Život me naučio takvom fatalizmu. Ne isplati se sekitati i gubiti živce zarad novaca.
Tako sinoć u vrijeme korone, pođoh u čaršiju. Kafići rade samo do osam, pa pred kraj radnog vremena naručimo koju turu više, da bi još mogli pričati i tako imati nekakav socijalni život u nikad praznijem i sablasnijem Ljubinju. U džep, dosta plitak, stavio sam novčanicu od sto maraka i čitavu veče provjeravao, znajući za svoju sklonost da gubim novce, jesu li soldi na svom mjestu. Bili su, sve do povratka kući, kada sam poslednji put provjeravao. Tada ih nije bilo. Kasnije će se ispostaviti da su mi tu negdje, prilikom te provjere, novci nekako kliznuli iz džepa na trotoar. Krenuo sam nazad svjetleći baterijom od telefona provjeravajući rute kuda sam se kretao i mjesta gdje sam sjedio. Uzalud, novaca nije bilo. U potrazi mi se jedno vrijeme bio priključio i dežeurni policajac. Sve džaba. Novaca nije bilo. Odmahnuo sam rukom, glumeći hladnokrvnost i pomirenost i baš kao da ne znam šta ću od para, krenuo kući.
Vraćajući se, prošao sam mjesto gdje sam postao svjestan novčanog gubitka. Valjda nisam izgledao dovoljno pomireno sa gubitkom novaca pa su ljudi koji su sjedili ispred nekadašnjeg kafića Mon ami, primjetili moju nervozu.
“Rade jesi li šta izgubio? začuo se Zokin glas.
“Sto maraka”odgovorih.
“E tebi nećemo uzimat provizije” rekao je izlazeći iz mraka i pružajući novčanicu od sto maraka moj prijatelj Zoka.
Novce je našla srednjoškolka Milica Lučić šetajući sa svojim drugaricama tačno na onom mjestu gdje sam postao svjestan gubitka.
Uzela ih je sa trotoara, vidjela malo dalje ljude kako sjede pred nekadašnjim kafićem, uputila se tamo i ljude obavjestila da je neko izgubio sto maraka. Valjda je dežurni policajac ili neko drugi upućen u moju potragu obavjestio Zoku i njegovo društvo da sam novac izgubio ja i oni su mi na poslijetku vraćeni.
Milica Lučić i njene drugarice su djeca časnih roditelja koji se na svakodnevnom nivou bore ze egzistenciju ali eto, njima ipak tuđi novci ne trebaju. To su djeca, koja kad ne idu u školu rade teške sezonske poslove da bi svojim roditeljima olakšali svakodnevnu borbu i upravo jutros Milica i njene drugarice otišle su na lokalnu preradarsku farmu da zarade dnevnicu, a mogli su je sinoć lako zaraditi i niko im ama baš ne bi zamjerio da su nađeni novac uzeli sebi, pa ni ja.
Eto takva djeca u Ljubinju rastu. I uvijek, ama baš uvijek kada me ljubinjska omladina iznervira, najčešće radi galame, vrste muzike koju slušaju i bogohulnog zaklinjanja u svetinje, nađe se neko dijete kojeme dirne svojom veličenom koje nisam dostojan. I ubjeđen sam da su sva ljubinjska djeca takva. Odrastaju u muci, borbi i znoju ali su časna i poštena, služe na ponos roditeljima i mjestu, te daju nadu da dobrota i nikada neće nestati sa ovoga svijeta.
Izvor: Rade Likić
Gospodine zaista se slažem i podržavam svaki red ovog vašeg članka iako u Ljubinju ne živim. Tu sam radio neko vrijeme i u školi sam predavao mnogoj djeci, čak i maloj Milici Lučić, ukoliko je nisam zamijenio sa nekom drugom curicom istog imena i prezimena. Međutim to ne mijenja stvar, jer su djeca u Ljubinju baš tako korektna onako kako vi kažete. S poštovanjem, nastavnik Mirko.
Svaka cast ljubinjskoj djeci a i tebi veliki covjece-Rade