Nije to čak ni selo, već omanji zaselak od nekoliko kuća danas gotovo pust. Vjekovima su u toj mahali sela Vođena zvanoj Kelezovina nedaleko od Ljubinja živjeli ogranci velikih ljubinjskih porodica, Turanjana i Pecelja i svoj teški hljeb zarađivali zemljoradnjom na žednom hercegovačkom kršu i bavili se pomalo stočarstvom. Činjenica da su mnogi uspješni sportisti rođeni ili bili porijeklom iz toga zaseoka shvata se u ljubinjskom kraju sasvim obično.
-Ih,šta ti je to! Ganjali loptu, pusti to, no gledaj od čega živiš!
Takvim konstatacijama starci iz Kelezovine reagovali bi na spomen sportskih uspjeh svojih potomaka i srodnika kao da u tom ganjanju lopte nisu vidjeli častan posao i da novci zarađeni u sportskom nadmetanju nisu pravi novci. Pravi novci za njih se zarađuju samo u muci i znoju.
Sve je počelo sa Vladom Peceljem. On se rodio u Kelezovini 1947. godine a svoje prve fudbalske korake napravio u juniorima Leotara kod trenera Alije Breka i Dušana Radoje i nakon svega godinu dana postao standardni prvotimac prve ekipe u kojoj su u to doba igrali Milic Bratić, Miro Sušić, Svetozar Milošević, Enver Šarić, Mladen Mikulić i druge Leotarove fudbalske legende. Nakon 81 zvanične utakmice i postignuta 4 gola, 1968 godine preselio je u mostarski Velež. Često je isticao kako su na njegovu fudbalsku karijeru presudno uticala dvojica trenera, Leotarov Marsel Žigante, koji ga je iz navale sa špica, vratio u odbranu na štopera i Sula Rebac koji mu je odmah po dolasku u Mostar ukazao povjerenja pa je Pecelj više od jedne decenije bio standardna i nezamjenjljiva šestica mostarskih rodjenih.
Malo je poznato da je sa 405 nastupa apsolutni rekorder po broju utakmica odigranih u Veležovom dresu. On je uvjek i na svakoj utakmici davao maksimum, bez obzira da li se igralo u Nevesinju ili Marakani, Ljubuškom ili Maksimiru, Stocu ili Poljudu. Jedan poznati sportski novinar svojevremeno je napisao kako Pecelj spada u onu malu grupu igrača za koje primjetiš koliko su veliki i nezamjenjljivi tek onda kad ne igraju, jer tim bez njih više i ne liči na sebe. Iza Vlada Pecelja stoji jedna briljantna fudbalska priča, ne samo zbog toga što je bio dugogodišnji klubski suigrač velikih zvijezda kakvi su bili Bajević, Vladić, Halilhodzic ili Marić, nego i po tome što se godinama uspješno nosio sa mnogim sjajnim napadačima na najvećim fudbalskim terenima širom bivše Jugoslavije. Za istoriju će ostati zabilježeno da je bio jedan od aktera one čuvene utakmice KUP – a UEFE daleke 1974 godine u kojoj je Velež u Mostaru sa 4 : 1, oduvao tada neprikosloveni Derbi Counti u čijim je redovima, vjerovali ili ne, nastupalo 9 engleskih reprezentativaca. Kad je Pecelj u pitanju, mnogi vatreni Veležovci rado će Vam ispričati kako je Vlado svojevremeno na Veležovoj medjunarodnoj turneji na jednoj od utakmica uzeo pod svoje i velikog Euzebia ikonu lisabonske Benfike i portugalske reperezentacije u to doba jednog od najboljih napadača na svijetu. Iako je imao ponudu Štutgarta i Fenerbačea, odlučio je da svoju karijeru okonča 1982 godine, nakon punih 14 godina provedenih u Veležovom dresu.
Njegovu fudbalsku misiju uspješno su nastavili i njegovi sinovi stariji Srdjan (1975) koji je počeo u Veležu, nastavio u Crvenoj zvezdi, Barceloni, Grčkoj, Japanu, Rusiji, Austriji i Hrvatskoj, te mladji Miljan (1979) koji je takodje osim za Velež igrao i za beogradski Partizan, češke Košice, na Kipru, te Leotaru i mostarskom Zrinjskom.Vlado Pecelj živi sada u Trebinju i već godinama nije više aktivan u fudbalu.
Treba istaći da je Vladin brat od strica Veselin bio odličan igrač malog fudbala a Veselinova supruga Mirjana ponajbolja ljubinjska odbojkašica iz vremena dok su ljubinjske odbojkašice bile standardni član Prve B savezne lige SFRJ.
Njihov srednji sin Đorđe bio je dobar odbojkaš koji je nastupao za matično Ljubinje i Pelagićevo, a mlađi Ljubiša je pravi fudbalski pečalbar koji sada nastupa za Kolubaru iz Lazarevca a ranije je igrao za trebinjski Leotar, banjalučki BSK, Rudar iz Prijedora, Čapljinu, Zvjezdu iz Gradačca te zenički Čelik.
I tu nije kraj sa sportistima koji imaju porodične veze sa Peceljima. Naime u Kelezovini je rođena Rajka Pecelj-Đogo, majka bivšeg košarkaša Đorđa Đoge koji je bio standardni prvotimac vršačkog Hemofarma, a igrao je takođe u Njemačkoj, Grčkoj i Mađarskoj. Đorđe Đogo je bio član mlađih reprezentativnih selekcija SR Jugoslavije.
Sad malo da pređemo na Turanjane.
Iz Kelezovine je 1990-te na školovanje otišla Tanja Turanjanin. Otišla da se školuje, usput da trenira košarku, koju prije srednje škole nije trenirala, ali to joj nije smetalo da kroz koju godinu postane najbolja košarkašica beogradskog Partizana. Njena mlađa sestra Maja takođe je imala profesionalnu košarkašku karijeru a brat Petar je vrlo dobar odbojkaš koji je posle nastupa za OK Ljubinje, karijeru nastavio u beogradskom Partizanu i subotičkom Spartaku a igrao je za razne klubove iz Grčke, Italije i Švedske. Nevjerovatna sportska porodica.
A to nije sve!
Tanjin, Petrov i Majin brat od tetke je proslavljeni jugoslovenski odbojkaški reprezentativac, Đorđe Đurić. Njegova majka Persa, takođe je rođena u Kelezovini. Đorđe je svoju uspješnu karijeru započeo u Ljubinju, a nastavio je u Vojvodini i reprezentaciji Jugoslavije sa kojima je ispisao najljepše stranice jugoslovenske odbojke a posle je igrao u Grčkoj i Italiji Sa odbojkaškom reprezentacijom Jugoslavije je osvojio bronzanu i srebrnu medalju na evropskim prvenstvima 1995. i 1997. godine, bronzanu medalju na Olimpijskim igrama 1996. godine i srebrnu medalju na Svetskom prvenstvu 1998. godine.
Đorđetova bronza iz Atlante dugo je bila jedina olimpijska medalja koju je osvojio neki sportista rođen u istočnoj Hercegovini. Na sledeću se čekalo 20 godina i nećete vjerovati i ona je nekim rodoslovnim putevima vezana za Kelezovinu. Ali o tome nešto kasnije.
Još jedan sportista čija je karijera nažalost zbog povrede prikinuta po majci potiče iz Kelezovine. To je košarkaš Stefan Popovski-Turanjanin. Rođen je u Skoplju gdje su mu roditelji došli iz Sarajeva početkom Rata u Bosni i Hercegovini. Ponikao je u FMP-u gdje je bio jedan od najtalentovanijih mladih igrača da bi karijeru nastavio u belgijskom Ostendeu, pa potom u Rabotničkom i MZT-u iz Skoplja,da bi je zbog teže povrede završio u Jagodini. Bio je član prve petorke reprezentacije Srbije do 18 godina koja je osvojila srebrnu medalju na Evropskom prvenstvu održanom 2011. u Litvaniji i Poljskoj.
I za kraj prava poslastica. Sjećate se da smo ranije u tekstu pomenuli da je prvu olimpijsku medalju u istočnu Hercegovini donio Đorđe Đurić. Na drugu se čekalo 20 godina i donijela je Bilećanka Tijana Bošković. Čekajte kakve ona veze ima sa pričom o Kelezovini i olimpijskim medaljama.Pa naravno da ima. Tijanina baba po ocu, Olga Bošković, rođena Turanjanin je iz Kelezovine. Slaba veza? Mislite? Pa ako kažemo da su Tijanini dede-stričevi Radomir, Slobodan i Stanko bili pioniri čuvene ljubinjske odbojke a da se Tijanin otac Ljupko, takođe talentovan sportista sav umetnuo na ujake, onda veza postaje mnogo jasnija i čvršća.
Eto, nismo sigurni da na širim regionalnim prostorima postoji jedna takva mahala jedan pusti hercegovački zaselak od nekoliko kuća i dvije porodice koji je dao više uspješnih sportista. Samo bi taj sport i svi uspjesi starim Hercegovcima iz Kelezovine i danas kao nekada bio zaludan posao i gubljenje vremena.
-Gdje su vam djeca?
-Koja đeca ništa od njih, samo skaču za loptom.!
-Pa donijeli su vaši potomci dvije olimpijske medalje.
– Kakve medalje. Gledaj moj sinko od čega ćeš živit’!
Izvor: Naša Hercegovina
Be the first to comment