Trebinjka Bojana Sredanović diplomirana je pravnica. Kao student generacije završila je Pravni fakultet u Banjaluci, položila pravosudni ispit, spremila master rad, a konačni cilj je zaposlenje i zato poručuje: “radite, učite i borite se, ono što postanete je dio vas i to niko ne može da vam oduzme, a kad – tad ćete pronaći svoje mjesto pod suncem gdje će vaši zarađeni kvaliteti zasijati.”
Ko je Bojana Sredanović?
U odnosu na posljednji put kada sam dobila to pitanje od vaših kolega, prije nekih pet godina, mogu reći da sam do danas poprilično ažurirala svoj odgovor na njega, ali za početak našeg razgovora, reći ću isto što i tada:
Ja sam djevojka iz Trebinja, koja je 2011. godine upisala Pravni fakultet Univerziteta u Banjoj Luci, sa oko još otprilike 500 studenata iz svih krajeva naše i zemalja okruženja, a četiri godine poslije isti završila sa prosjekom ocjena 9, 18, koji mi je donio titulu studenta generacije 2011/2012. Za postignuti uspjeh tokom studiranja, od ove visokoškolske ustanove dobila sam priznanja: Univerzitetski prsten i Zlatnu plaketu Pravnog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci.
Zašto ste se odlučili za pravni fakultet i kako je tekao put od brucoša do studenta generacije?
Jedna od ranih naznaka da je to odgovarajući pravac obrazovanja za mene jeste sto sam sa nekih desetak godina starosti, sama napisala detaljnu i obrazloženu molbu upućenu svom mlađem bratu, da mi ustupi zajednički kompjuter na korištenje po nekoliko sati sedmično, koju mislim da moji roditelji i danas čuvaju.
Šalu na stranu, tek tokom studiranja sam zaista prepoznala da nisam napravila pogrešan izbor, jer sam nizala dobre ocjene, a to mi nije padalo nadprosječno teško, odnosno, postignuti uspjeh nikada nisam forsirala, poništavala ocjene, učila noću, računala prosjek ocjena i sl. O tome da sam student svoje generacije, saznala sam slučajno, kada sam, prije svečane dodjele diploma, došla na fakultet po uvjerenje o završenom školovanju, koje mi je bilo potrebno za traženje posla. Stekla sam sposobnost efikasne organizacije vremena i ravnomjernog raspoređivanja zadataka još kroz osnovnu školu, gdje sam postigla odličan uspjeh za koji sam nagrađena Diplomom Vuka Karadžića, kao i kroz gimnaziju, koju sam takođe završila odličnim uspjehom. Na isti način sam postupala i kroz visoko obrazovanje i mogu ponosno reći da mi se čini kako se taj visok prosjek ocjena prirodno stvarao.
Od završetka osnovnih studija do danas, šta se promijenilo u životu studenta generacije?
I kada sam upisivala fakultet imala sam ambiciju da nastavim dalje da se usavršavam u tom polju, tj. da učinim sve što je do mene da postanem kvalifikovan, koristan i radan član našeg društva. Uspjeh tokom školovanja mi je bio vjetar u leđa za to, pa sam nakon završetka osnovnih studija postavila sebi cilj da položim pravosudni ispit, koji osim što dodatno usavršava diplomiranog pravnika, otvara vrata za rad u svim pravosudnim institucijama. Nakon što sam dvije godine obavljala pripravnički staž u jednoj pravosudnoj instituciji u našem gradu, stekla sam uslove za polaganje ovog ispita i isti položila 2019. godine, pred nadležnom Komisijom Ministarstva pravde Vlade Republike Srpske. Takođe, za vrijeme obavljanja pripravničkog staža, upisala sam i master studije, odnosno drugi ciklus akademskih studija na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, studijski program: Građansko pravo, gdje sam i položila sve ispite sa prosjekom ocjena 9, 2.
Dakle, položili ste pravosudni ispit, sa kakvim uspjehom, te koliko je to bilo teško i šta je Vaš sljedeći cilj?
Polaganje tog ispita je kao kompletan fakultet u malom, jer isti predstavlja obimno usmeno ispitivanje iz brojnih, za praksu najvažnijih, oblasti prava, praćeno pisanjem dvije sudske odluke, a što sve ocjenjuje komisija u sastavu od priznatih pravničkih stručnjaka, u mom slučaju tu je bilo profesora na fakultetima i sudija naših sudova. Za polaganje ispita u Banjoj Luci, pred našim Ministarstvom pravde, ne postoji pripremljena literatura, nego sam ja, kao kandidat, sama skupljala mnoštvo knjiga, komentara zakona, tekstova zakona i sudskih odluka kojima sam se služila, tako da je sam taj proces trajao mjesecima, a potom je uslijedilo učenje i usavršavanje pisanja, tako da mogu reći da sam više od godinu dana svog života posebno odvojila samo za to.
Uspjeh na ispitu se ne boduje niti ima sistem ocjenjivanja, ali ono po čemu ja pamtim da sam položila vrlo uspješno jeste komentar jednog od članova komisije „da u mom slučaju nije pitanje koju od oblasti sam najslabije znala, nego samo koju sam znala najmanje dobro“. Sljedeći cilj je svakako sticanje akademskog zvanja: master prava i konačno osvajanje tih 300 ECTS bodova. Za navedeno mi preostaje odbrana mog, već spremnog, master rada, koja zavisi od pronalska pogodnog termina za izlazak pred komisiju za odbanu na fakultetu. Naravno, krajnji cilj jeste zaposlenje.
Za sada ste dobili priliku samo za obavljanje pripravničkog staža, sarađivali ste sa iskusnim pravnicima, kakav je njihov utisak na Vaš rad?
Pripravnički staž sam obavljala jer mi je bio neophodan uslov za polaganje pravosudnog ispita, ali sam se svakako radovala tome jer mi je poslije postignutog uspjeha u pravnoj teoriji bilo neophodno da utvrdim da li se u pravnoj praksi jednako dobro snalazim. Osim direktno upućenih riječi hvale, na koje sam stvarno ponosna, od strane mojih tadašnjih mentora i ostalih kolega, smatram da još bolje o njihovom utisku govore djela. Broj radnih zadataka iz više pravnih oblasti koji su mi bili povjereni za to relativno kratko vrijeme od dvije godine, kao i sadržina i kompleksnost istih su mi najbolje pokazali da sam opravdala očekivanja i povjerenje koje su mi ukazali kao studentu generacije.
Pomenuli ste, kao krajnji cilj svog pravničkog puta, zaposlenje, da li ćete istrajati u potražnji posla u struci ili?
Ja ću zaista istrajati, koliko mi finansijske i druge životne okolnosti dozvole, da zaposlenje pronađem u struci za koju sam se godinama obučavala. Kako prije pet godina, tako i danas često dobijam pitanja od prijatelja, kolega, poznanika, ali i prolaznika: „Šta ima novo?“ i „Ako se ti ne zaposliš, šta ćemo onda mi?“ Takva pitanja su mi stvorila ne samo ponos da sam neko na koga se mnogi ugledaju, nego i dužnost da moj odgovor na kraju bude pozitivan, i da moj primjer bude jedan od, nadam se, brojnih, da naše društvo vodi brigu o učenim i vrijednim mladim ljudima, koji godine svog života i strpljenja posvećuju obuci za postanak optimalne radne snage i njegovog aktivnog člana.
Koja bi bila Vaša poruka za naše čitaoce, među kojima sigurno ima i onih koji će ići Vašim stopama?
Poruka čitaocima koji u svojoj nadležnosti imaju brigu o perspektivi i razvoju našeg društva u svakom, a prvenstveno socio-ekonomskom smislu, kao i potencijalnim, nadam se, budućim poslodavcima, bila bi isticanje kvaliteta koje posjeduju mladi, obrazovani i sposobni ljudi, koje danas ovdje, igrom slučaja, zastupam. Oni su ti koji posjeduju radni elan, životnu energiju, mladalačku znatiželju koja vuče inovativnost u bilo kom stručnom polju, a ulaganje u takvu vrstu radne snage nikada ne može biti promašena investicija.
Za sve čitaoce koji idu ili će ići mojim stopama, žalim što u ovom trenutku nemam riješeno pitanje svog konačnog zaposlenja, pa da moj pokušaj motivacije istih dobije svoj puni smisao. Ali, poruka svakako ostaje onakva kakvu sebi konstantno ponavljam: radite, učite i borite se, ono što postanete je dio vas i to niko ne može da vam oduzme, a kad – tad ćete pronaći svoje mjesto pod suncem gdje će vaši zarađeni kvaliteti zasijati. I sama vjerujem i smatram, ukoliko ne bih pronašla posao u svojoj struci, to bi bio gubitak struke, nikako moj lični, a svoj radni elan usmjeriću u nekom drugom pravcu, pa vas možda pozvati da ponovo razgovaramo o nekom mom poduhvatu. Dakle, u svakom slučaju moja priča jeste i ostaće „Pozitivna priča Hercegovine“, kako glasi ova rubrika kojoj sam danas skromno doprinijela.
Razgovarala: Milica Nosović / Naša Hercegovina
Be the first to comment