Nema pjesme bez sevdaha. Sevdah je ,,žal“ starih što je mladost prošla, za razliku od derta koji je opisan kao strah mladog svijeta da im ne prođe i ne ,,propadne“ mladost. Dert traži glasniju sevdalinku. Sevdah i dert se pozicioniraju kao manifestacije ljubavi i ljepote života.
Sevdah se može okarakterisati kao pjesma uspomena, pjesma ljubavi, života i najljepših ljudskih osjećanja. Arapski savda što kod nas znači ljubav, zapravo je ime za neku tečnost koja kruži ljudskim tijelom, i u različitim situacijama izaziva različitu emociju, a to može biti i radost i tuga.
Često se miješaju pojmovi sevdaha i sevdalinke. Sevdalinka je pjesma tipična za Bosnu i Hercegovinu, a sevdah je stanje duha proizvedeno slušanjem sevdalinke, ali i drugim stvarima kao što su, na primjer, sevdah koji izaziva slika u koju gledamo ili kakav pejzaž.
Za sevdalinke se kaže da su bosanski blues. Sevdalinka je možda vrh sevdaha, ali tu postoji i lijepo pisana riječ i još mnogo toga. Sevdah je više način života, kada vrijeme sporo teče, kada uživaš svakim dijelom svoga bića. To je jedna vrsta aure koju živ čovjek osjeća kao ljepotu.
Ima ljudi koji Behar ne vide – nemaju osjećaj za ljepotu, oko za estetiku, dušu za bol, ni srce za patnju. Svaki narod ima svoj osjećaj za sevdah, samo ga drugačije naziva. Sevdah i dert su institucije koje prevazilaze etničke, religiozne, kulturne, socijalne i vremenske razlike.
Dert se prevodi sa arapskog kao jad, bol, muka, nevolja, sentimentalno raspoloženje, slično sevdahu, obično pod dejstvom alkohola. Kafana je naprikladniji prostor za dert. Za dert bi se moglo reći da je pozitivna katarza. To je logika duše i srca.
Dert je stanje kada otvoriš dušu. Dok se uz sevdalinku možemo opustiti, dert se budi snažnijim i bolnijim osjećanjima, te ne popušta baš tako lako – on je snažna hipersenzibilna poruka. Ono što se u stanju derta može uraditi ne može se doživjeti na običnom slavlju. To je poseban, izdvojen, neočekivan trenutak u životu svakog pojedinca, iskakanje iz kontrolisane svakodnevice.
Borisav Stanković je jedan od prvih pisaca koji je dert opisao u književnosti, i ne samo to – on ga je i proživio. Dert, kao strašni vrisak duše, opisao je u Koštani. Sukob čovjekovog instinkta sa pravilima društva duboko je težak i gorak, zbog toga se dert miješa sa karasevdahom, crnim sevdahom, ljubavnim jadom od kog čovjek boluje.
Sa merakom počinje da se pjeva, a kada pjesma „pogodi dušu” prelazi u sevdah, zatim se čaše lome i vene sijeku, a merak i sevdah prelaze u stanje derta.
Danas se brzo živi, malo druži, malo pjeva, pjeva bez ljubavi, bez emocija, motiva, iskrenosti, bez smisla i inspiracije. Uz ovakva osjećanja nema mjesta za sevdah i dert. Dert i sevdah su svjedočanstvo na dane koji su bili tren, a postali vječnost.
Jovana Ilić; iSerbia
Ostavi komentar