Zašto su glupi ljudi puni samopouzdanja i vole da pametuju?

Vjerujem da je svako od vas u životu upoznao osobu koja misli da sve zna i stalno „pametuje“, iako je jasno da je za mnoge stvari nestručna. Ovakva nelogičnost i nesrazmjernost između stvarne kompetentnosti i iluzije o vlastitoj superiornosti nije zaobišla ni pažnju stručnjaka.

Takav fenomen, prema kome osobe sa manjkom vještina i znanja u nekoj oblasti pate od iluzorne superiornosti, greškom vjerujući da su njihove vještine mnogo veće nego što zapravo jesu, po prvi put su opisali Dejvid Daning i Džastin Kruger. Po njima, ova sklonost je 1999. godine dobila ime Daning-Krugerov efekat.

Autori su ovo predubjeđenje pripisali nesposobnosti nestručnih ljudi da prepoznaju sopstvenu nesposobnost i da adekvatno procijene svoje domete. Njihovi nalazi sugerišu čak i obrnuto – da visokostručne osobe često podcjenjuju svoju stručnost i čvrsto su ubijeđene da su zadaci koji su njima laki, laki i svim ostalim ljudima. Daning i Kruger su pretpostavili da je ovaj fenomen rezultanta unutrašnje iluzije nestručnih i spoljašnje pogrešne percepcije stručnih.

“Pogrešna procjena nestručnih javlja se zbog pogrešne percepcije SEBE, a pogrešna procena stručnih zbog pogrešne percepcije DRUGIH”.

Autori su započeli seriju svojih istraživanja inspirisani poznatim slučajem MekArtur Vilera, čovjeka koji je opljačkao dvije banke. U obje pljačke, kako bi se zaštitio od kamera, Viler je na lice stavio sok od limuna, jer se on koristi kao nevidljivo mastilo, vjerujući da će tako i on biti nevidljiv. Ovaj slučaj autori su objasnili Vilerovom nesposobnošću da adekvatno procijeni sopstvenu (ne)kompetentnost.

Pored ovoga, autori su detektovali set oblasti u kojima je ovaj efekat najuočljiviji, a to su: čitanje sa razumijevanjem, upravljanje motornim vozilom, izvođenje ljekarskih intervencija, igranje društvenih igara kao što su šah ili tenis. Daning i Kruger kažu da će nestručni ljudi suočeni sa ovakvim situacijama:
pokazati neuspjeh u prepoznavanju sopstvene manjkavosti za datu vještinu
• pokazati neuspjeh u prepoznavanju obima sopstvene nestručnosti
• pokazati neuspjeh u odmjeravanju tuđe stručnosti u datoj situaciji
• prepoznaće i priznaće sopstveni nedostatak vještine tek kada su izloženi treningu za tu vještinu.

Daning je napravio zanimljivu analogiju ovog fenomena sa anosognozijom – stanjem u kome pacijent, nakon npr. povrede mozga, poriče, ne prepoznaje ili nije svjestan sopstvenog defekta. Zato i kaže: ”Ako si nekompetentan, ne možeš znati da si nekompetentan!” Vještine koje su ti potrebne da dođeš do pravog odgovora su upravo one vještine koje su ti potrebne da prepoznaš pravi odgovor.

Daning i Kruger su testirali svoje hipoteze u više navrata i to na svojim studentima psihologije. Zadavali su im testove kojim se proveravaju vještine logičkog rezonovanja, gramatike i humora. Kasnije su im davali da procijene vlastitu uspješnost. Trend je bio očekivan. Oni sa visokim postignućem rangirali su sebe ispravno, dok su oni ispodprosječni precijenili sopstvene rezultate. Oni studenti koji su imali najbolje skorove najčešće su procenjivali zadatke kao suviše lake i mislili da su i drugima laki takođe. Dakle, za njih su i drugi isto toliko stručni kao i oni. Naredno istraživanje pokazalo je da jako neuspešni studenti posle minimalnog treninga u datoj veštini uspevaju da značajno poboljšaju svoju samoprocenu (u pravcu realistične). Ovaj rezultat je krajnje optimističan i sugeriše da ako imamo posla sa “pametnjakovićem” možemo da ga prizovemo pameti direktnim suočavanjem sa vještinom za koju se hvali da je majstor. Tek tada, na licu mjesta, moraće da odustane od ideje da je najpametniji i biće suočen sa nemogućnošću da nas ubijedi u vlastitu superiornost.

Ostaje pitanje da li su ovakvi ljudi nestručni, nesvjesni ili oboje? Ovo, u svojoj studiji, rasvjetljavaju Kruger i Miler. Krenuli su od testiranja hipoteze da ovakvi ljudi precjenjuju sopstveno postignuće bez obzira na nivo svoje uspješnosti u datoj vještini. Od svojih ispitanika oni su tražili da procijene težinu zadatka, kao i sopstveni uspjeh u tom zadatku. Pokazalo se da kada se ispitanicima daju umjereno teški zadaci razlike u adekvatnoj procjeni sopstvene uspješnosti između onih uspješnih i neuspešnih nisu velike. Međutim, kada im se daju znatno teži zadaci, oni koji su na njima uspješniji pokazuju dosta manju preciznost u predviđanju sopstvene uspješnosti od onih manje uspešnih. Naravno, uspješniji misle da su podbacili. Dakle, zaključak je da oni nestručni, na svim nivoima date vještine, precenjuju vlastite sposobnosti. Tako dolazimo do odgovora da je reč o ljudima koji su, povrh toga što su nestručni i nesvjesni svoje nestručnosti.

Pored procjene pomenutih vještina, situacija je ista i sa procenom sopstvene inteligencije. Ponovo oni nižeg nivoa inteligencije precjenjuju sopstvenu inteligenciju, a oni superiorni je podcjenjuju. Međutim, opažen je i jedan zanimljiv trend koji nagovještava i udio sredinskog faktora u cijeloj priči. Naime, dodatna istraživanja otkrila su da muškarci smatraju kako u prosjeku imaju za 5 bodova višu inteligenciju, dok žene misle da imaju 5 bodova nižu inteligenciju od stvarne. Očigledno, kulturološki aspekt ove problematike ne smije ostati zanemaren. Udio kulture jasno je vidljiv u samoprocjenama vozačke sposobnosti, radne sposobnosti, popularnosti, itd. Za ove aspekte ljudima je važno da “ispoliraju” sliku o sebi u što poželjnijem svjetlu. Fenomen je nazvan Lejk Vobegon efekat po gradiću “u kome su sva djeca iznad prosjeka”. Ovde se javljaju dvije različite kategorije grešaka:

1) greška u kojoj postoji preferirani (poželjni) odgovor, gdje većina ljudi daje tu očekivanu vrstu odgovora (“Ja sam dobar vozač”)
2) greška u kojoj se predrasude menjaju zavisno od aktuelne kompetencije, slično Daning-Krugerovom efektu.

Druga greška je daleko opasnija, posebno za ljude koji precjenjuju sopstvenu nestručnost. Drugim rečima, oni su do te mjere nekompetentni da propuštaju da primijete sopstvenu nekompetentnost.

The trouble with the world
is that the stupid are cocksure
and the intelligent are full of doubt.
~ Bertrand Russell ~

1 Komentar

  1. Glupsoni nisu svesni da su glupi, glupost ih sprečava u tome. Čak i kada naslute da su glupi, uporni su u guranje svojih ideja i projekata, slepo i arogantno, u cilju odlaganja kraja procesa samoapoznaje: poricanje, bes, cenkanje, depresija, prihvatanje. Ko prihvati daje glupson počeće i da radi na sebi. Korigovaće ponašanje i učiće.

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.