Vedrana Rudan: Ne bojim se korone nego fašizma koji uz nju ide u ime zaštite zdravlja nacije

Da me ubijete, ne znam odgovor, je li za Hrvate i Srbe opasnija korona ili su to ipak naši i vaši političari, kaže čuvena književnica Vedrana Rudan.

Kod nas skoro izlazi novo izdanje njene knjige „Kad je žena kurva, kad je muškarac peder“ („Laguna“), a u Poljskoj i Austriji biografska knjiga „Ples oko sunca“, kad prilike to dozvole videćemo u Ateljeu 212 predstavu „Dabogda te majka rodila“ u režiji Tanje Mandić Rigonat…

I, da ne nabrajamo gde sve i kako odzvanjaju njena dela, knjige, reči…I u doba korone.

Tiražna, čitana, popularna…

Uvek svoja. Beskompromisna. Duhovita, i do bola. Živi primer kako istina osvaja…

Pred nama je Praznik rada leta gospodnjeg 2020, a kako Vedrana Rudan provodi Prvi maj, nekad, sada…

– Prvi maj ću provesti doma. Muž i ja smo u našu karantenu pozvali prijatelje, pa ćemo zajedno karantenisati uz hobotnicu ispod peke, vino, kolače, pjesmu. Nećemo držati distancu, nećemo nositi maske. I ne, nećemo govoriti o koroni. Sjetit ćemo se naše zajedničke mračne prošlosti u kojoj između ljubavnika nije stajao štit od pleksiglasa. Srećom, u Hrvatskoj ne postoji policijski čas, pa nas nitko neće rastjerati. Neće nas rastjerati ni zato, to sam zaboravila reći, što ćemo biti zaključani. Sigurna sam da ćemo ići tako daleko da će se neki od nas držati za ruke. Jebeš život bez ljubavi, jebeš život na distancu.

Šta danas znači Praznik rada, gde su i ko su danas radnici?

– Gdje su danas radnici? Tko su danas radnici? Radnici su oni koji za sitne pare okolo dostavljaju hranu, radnici su oni koji rade u skladištima Amazona, radnici su oni koji svetkom i petkom bulje u ekrane svojih kompjutera i mobitela, radnici su oni koji rade u trgovinama poštujući sulude naredbe kojekakvih belosvetskih „stožera“, radnici su loše plaćeni liječnici, medicinske sestre i čistačice, učiteljice. Radnici su svi oni koji nešto rade na određeno vrijeme za neodređenu sitnu lovu. Danas su radnici ljudi koje od smrti dijeli jedna mjesečna plata. Radnici su zemaljsko roblje, radnici su sužnji koje mori glad, ali više nikad neće ustati.

Virus korona je neizbežna tema. Šta nam je doneo, šta odneo….?

– Korona je nama zapadnjacima pokazala da možemo biti jednako krhki kao tamo neki Sirijci, Afganistanci, Afrikanci, Iračani, Libijci… Tko bi nabrojio sva ta tamnokožna bića koja su u našoj percepciji nešto manje vrijedno od nas bijelih Evropljana ili još svjetlijih Amera. Crni Ameri, to znamo, nisu vrijedni spomena. Oni čokoladni tamo daleko ginuli su u ratovima koje smo im mi izvezli, umiru u milijunima od egzotičnih ili manje egzotičnih bolesti, gladi, prljavštine, beznađa. Nije nas bilo briga i još uvijek nas nije briga. A onda je prema Evropi i Americi krenula korona i pomogla nam da spoznamo tko smo. Zaista, kako jednom reče pjesnik A.B. Šimić, hodamo maleni ispod zvijezda. Mrtvaci se bacaju u jame iskopane u njujorškim parkovima, toalet-papir je u Njujorku mislena imenica, Evropa iza zaključanih vrata osluškuje koronu, preko ekrana prati kako broj mrtvaca raste. Svjetska zdravstvena organizacija koja bi nam morala dati neke odgovore nije više svjetska. Njome vladaju neki Bil i njegova žena Belinda. Iz nje se izvukla Amerika, u nju je uskočila Kina. Pa ipak, ni Bil ni Kina ni Belinda ne daju nam odgovor na pitanje svih pitanja: zašto je korona zaključala Njujork, Pariz, London, Rim, Moskvu, a zaobišla Peking i Šangaj?! Negdje sam pročitala da se Njujorku dogodila katastrofa jer je tamo mnogo zaraženih Kineza slavilo svoju novu godinu. Zašto baš nijedan Kinez nije slavio kinesku novu godinu ni u Pekingu ni u Šangaju? Alo, Bil? Alo, Melinda? Alo, Kina? Ima li pilota u avionu?

Šta će biti posle?

– Što će biti posle korone? Ne pratite medije? Posle korone bit će još gora korona. U vrijeme iduće korone vlasnik Amazona i njemu slični više neće zarađivati milijun dolara na minutu nego dva. Sitni koronaši, ima nas oko devet milijardi, zarađivat će umjesto deset centi pet. Nakon iduće korone cent. Nakon iduće… Pričat će tko preživi, ako bude imao vremena za priču. Novi svjetski poredak teško da će robovima ostaviti vremena za pričanje priča.

A kako Vi provodite vreme u doba korone?

– Ja sam privilegirana. Imamo kuću, vrt i mačku. Živimo bez ikakvih ovozemaljskih briga osim što smo užasnuti fašizmom koji ruši i naša ulazna vrata. Ne slušamo što govori naš stožer, to je štab koji brine za naše zdravlje, ne gledamo televiziju, ne pjevamo na balkonu da bismo slavili naše liječnike. Hvala bogu u Hrvatskoj nikome nije palo na pamet da nam dijeli hrvatske zastave koje bi nam protiv korone mogle pomoći onoliko koliko luk (češnjak) pomaže u ratu protiv vraga. Muž i ja gladimo mačku, čitamo knjige i glumimo da živimo u vremenu bez štabova, epidemiologa koji svaki dan nešto drugo govore i vizionara koji su sigurni da ćemo ostatak života provesti svatko u svom kavezu jer izlazak ubija. I bliski susreti sa ljudima ubijaju. I smijeh ubija. Jedino korona ne ubija, ako si oprezan, ako ne živiš.

U Beogradu izlazi novo izdanje vašeg romana „Kad je žena kurva, kad je muškarac peder“…

– Da, izlazi mi knjiga. Ne veseli me to. Jebeš izlazak knjige u Beogradu kad ne možeš otići u Beograd bez skafandera, vizira, maske, propusnice. Jebeš i dolazak u Beograd u kome će trajati policijski sat. Jebeš i Beograd u kome će me policija uhapsiti ako me nađe kako šetam Knez Mihailovom kao da sam netko tko ima manje od šezdeset i pet. Što je bilo na pameti Vučiću kad je odlučio staviti pod ključ sve srpske bake i deke? Od čega on to starce štiti? Od smrti? Nama je tako malo preostalo da nam je smrt od korone prihvatljivija od života u ropstvu. Da Mik Džeger živi u Beogradu, nikad ne bi napisao hit „Living in A Ghost Town“. Trenutno je broj jedan na svim svjetskim top-listama. A Mik Džeger je odavno deka. Da Vučić nije napravio to što je napravio, možda bi deka Bora Čorba napisao „Pogledaj dom svoj anđele II“, na radost čitavog regiona. Pa bi onda Bora u nekom intervjuu mogao reći da je hit napisao zato jer mu je Vučić omogućio da slobodno hoda, piše, pjeva. I, eto pobjede na izborima. Vučiću, Vučiću, makni paučinu s očiju.

Vaša autobiografija „Ples oko sunca“ izlazi u Poljskoj i Austriji… Kako tamošnja publika reaguje na vaša dela, predstave rađene po vašim romanima….?

– Ne razmišljam o tome kako bilo tko reaguje na mene ili moja djela. Nikad nisam razmišljala što drugi o meni misle ili govore. Jebe mi se za druge, pišem za sebe. Život, pravi život je iza mene, i iza mnogih drugih, možda oni to ne znaju, tako da pokušavam uživati u trenutku. Sretna sam kad je sunčan dan, kad vidim pčelu na cvijetu u mom vrtu, kad mi muž skuha kavu, kad zajedno slušamo muziku iz prohujalih, mračnih vremena. Meni je dobro i mome mužu je dobro jer nemamo nikakvih problema biti sa samima sobom i jedno s drugim. I što je bitno, ne bojimo se korone. Bojimo se fašizma koji uz nju ide i koji će nakon nje ostati u ime zaštite zdravlja Nacije. Hitler je po drugi put među nama. A borci za slobodu čuče usrani iza zaključanih vrata.

Nezvanično se može čuti da ste imali problema s Fejsbukom?

– Naravno da sam imala problema s Fejsbukom. Nije prvi put. Na svojoj sam stranici objavila razgovor s njemačkim doktorom, koji je rekao da testovi na koronu nisu pouzdani. Fejsbuk u svakoj zemlji ima svoje ministarstvo istine koje kontrolira fejknjuzeve koje bolesnici poput mene objavljuju na Fejsu. Zato što sam objavila „laž“ koju je rekao onaj doktor, da su testovi na koronu nepouzdani, danas to svi znaju, Fejsbuk mi je „zamutio“ tekst i zaprijetio da će, ako se slično ponovi, ograničiti broj mojih čitatelja. Trenutno na www.rudan.info imam 220.000 sljedbenika. Uskoro ću, pošto mi se jebe za mišljenje gospodina Zakerberga, imati samo jednog čitatelja, sebe samu. Uvijek sam sebi davala pravo na stav koliko god on bio pogrešan, isto činim i danas. Znam da je naša sloboda u rukama nekolicine svjetskih zakerbergova, što nikako ne znači da im baš svi moramo pušiti. Do smrti ću sebi davati pravo na svoje krivo mišljenje.

Vaš osvrt na srpsku i hrvatsku političku scenu i odnose?

– Blažena korona. Ne znam koliko će to dugo trajati, ali četnici i ustaše se već neko vrijeme ne izvlače iz grobova. Ne pratim medije, pa ne znam jesu li Hrvatima (čitaj: hrvatskim političarima) Srbi još uvijek najveći neprijatelji ili smo otkrili neke nove. Doduše, čujem kako će uskoro sve biti „opuštenije“. Naše će crkve, hvala Bogu dragome, ovcama širom otvoriti vrata, pastiri neće trebati nositi ni maske ni vizire, ovce će Bog čuvati, zato se u crkvi neće morati maskirati. Baš sam glupa, kao da bi bilo kojoj ovci mogla pomoći maska da je zaštiti od činjenice da je ovca. To mi daje nadu. Otvorene crkve! Jupiiiiiiiii! Eto teme! Je li Stepinac svetac ili zločinac? Da me ubijete, ne znam odgovor, je li za Hrvate i Srbe opasnija korona ili su to ipak naši i vaši političari.

Izvor: Blic

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.