Bolje biti dvopismen nego nepismen

Došao maj. Šta drugo raditi nego povesti Šveđanke na jug, u Trebinje. I dok šetamo glavnom ulicom, ljubopitljiva Ingrid zapaža:
“Otkud ovolike ruske radnje ovdje?”
“Kakve ruske radnje? Ja ne znam ni za jednu”, zbunjen sam.
“Pa kakve su onda ovo radnje kad su im imena napisana na ruskom jeziku.”
“Nije to ruski”, nasmiješeno im objašnjavam. “To je naš jezik, samo je pisano ćiriličnim pismom.”

U svijetu je dvojezičnost česta pojava. Puno naroda koristi dva, pa čak i tri jezika: Švicarci, Luksemburžani, Katalonci… Međutim, dvopismenih naroda kakvi smo mi je stvarno malo. Kakvo je to divno bogatstvo biti dvopismen, čitati novine, knjigu, bilo šta, a toliko dobro poznavati oba pisma da ni ne znaš koje čitaš, svejedno ti je. Ako postoji maternji jezik, onda bi valjda trebala postojati i maternja pismenost. A kod nas – maternja dvopismenost.

Odeš u Rusiju i znaš pročitati saobraćajni putokaz za Moskvu. Odeš u Holandiju i lako čitaš u kom pravcu je Amsterdam. Tog, u svijetu veoma rijetkog bogatstva, mnoge naše budale hoće da se odreknu. Hrvati su se već davno odrekli ćirilice, glupavi Bošnjak bi najradije da im se pridruži, a nesretni Srbi vode široku kampanju besmislenih akcija da se očuva ćirilica, kao da nešto može da se desi pismu koje je službeno i kao da ga je moguće ugroziti dok se njime zvanično piše u institucijama i školama te zemlje. Ukratko, sve budale.

Umjesto da budu srećni i da njeguju to rijetko bogatstvo dvopismenosti, oni svim silama hoće da budu jednopismeni.

Na ulazu u Sarajevo jedna od tih budala je na saobraćajnom znaku prekrižila ćirilično ime tog grada. Na ulazu u Trebinje, pogađate, latinično. Nije budali bilo žao dati 15-ak maraka za sprej kako bi iskazao svoj stav o dvopismenosti: “Neću da budem dvopismen! Ama neću uopšte da budem pismen!” I nisi, ne brini.
“Uh, pa vaš je jezik i tako sam po sebi težak”, zabrinula se Brigita. “Još ako moramo učiti oba pisma – odustajemo.”

Da, moram se složiti. Jezik ne samo da nam je težak, nego je često i potpuno nelogičan. Hajde da brojimo: Jedan čovjek, dva čovjeka, tri čovjeka, četiri čovjeka, pet…. Uh majku mu, šta sad? Kako ne može biti pet čovjeka? Zašto mora biti pet ljudi? Kako je to čovjek prešao u ljude tek na broju pet? Ako je čovjek jednina, kako je izdržao do četiri, pa tek na pet prešao u množinu, to jest u ljude? Uh, oznoji mi se mozak. (Možda je to zato što je četiri čovjeka malo, a pet ljudi već predstavljaju demonstracije na ulici, pa da se jezično utvrdi grupa na koju treba reagovati policija?)

Svaki jezik prirodno teži pojednostavljenju, samo ako ga se siluje, onda on postaje sve komplikovaniji. Naš je jezik očito dugo i redovno silovan od raznih mudrokenjatorskih lingvista. Realno, gramatički najjednostavniji jezik, a samim time i najmoderniji na ovim prostorima, govori se u okolici Niša: “Ja sam iz Niš. Ja idem u Niš. Ja sam se rodio u Niš.” Al’ na ulasku u Čačak, stranci već imaju problem. Tamo ih dočeka tabla: “Dobro došli na teritoriju grada Čačka.” Tako svi stranci misle da se grad zove Čačka. 

No, možemo mi i više komplikovati. Mi naše gradove možemo čak definisati kao muškobanjaste i manje muškobanjaste, dakle ženstvene. Dubrovnik je recimo muški grad, dok je Budva ženskasta. Zašto? Pa zato što je Dubrovnik lijep, a Budva je lijepa. A pazi sad ovo – Trebinje je lijepo. Sve troje gradovi, a svi u različitim rodovima. Haj’ što je Budva pičkasta, a Dubrovnik mačo, al’ kako je Trebinje srednji rod, to mi stvarno nije jasno, a pomalo i uvredljivo za nas Trebinjce.
“A tek razlike između vaših jezika. Kako naučiti i srpski, i hrvatski, i bosanski, i crnogorski. To je nemoguće”, očajna je Ingrid.
Da. Stvarno su razlike ogromne. Sve razlike između spomenutih jezika najbolje oslikava stara lingvistička definicija koja kaže: “Nije govno, neg’ se pas posr’o.” A ovako to kaže Frojd, onaj stari psihijatar i kokainski ovisnik: “Ljudi što su sličniji, to se više trude da budu različiti.” Hrvati kažu dom i kućanica. Srbi kažu kuća i domaćica. Pa dobro, je’l neko stvarno ovdje nas zajebava!?

Ubi se Bošnjak da sačuva glas H u svom jeziku. Meće ga đe treba i đe ne treba. Od mahrame, do hraštana. A ne zna Bošnjak da je upravo jedan Srbin u naš pravopis uveo taj glas. Preuze ga taj Srbin iz turskog jezika i uvede ga uz obrazloženje da je već ustaljen u narodu. Taj Srbin se zvao Vuk Karadžić. A realno, mi u našem izvornom jeziku nismo ni imali to H, i ništa ne bi smetalo da ga nema ni danas. Umjesto kuhinja, govorili bi smo kuvinja, i šta? Đe problem i da ga Vuk ne uvede u pravopis?
No, da nekad ni lingvisti svim svojim oružjem i silama nisu u stanju spriječiti jezik da se sam od sebe prirodno razvije i pojednostavljuje, dokaz je imenica medijapan. Znate, to je onaj materijal, ona drvena ploha koja se koristi za svašta nešto. E kažu da je ta imenica nastala tako što je na prvim uzorcima koji su ovdje došli pisalo: “Made in Japan”. Pošto kupio, poto prod’o.

Piše: Feđa Isović