Tražila sam od djece da napišu na papir šta ih muči, šta ih pritišće..

Upravo sam počela svoju 22. školsku godinu kao predavač u starijim razredima osnovne škole. Juče sam imala vjerovatno jedan od najuticajnijih dana ikada.

Probala sam novu aktivnost koja se zove „Aktivnost tereta“. Pitala sam djecu šta znači imati neki teret i uglavnom su rekli da su to štetne stvari koje ti sjede na plećima.

Tražila sam da napišu na papir šta ih muči, šta ih pritišće, šta ih boli. Nisu se trebali potpisivati. Zgužvali su papir i bacili ga preko sebe.

Podizali su papire i naizmjenično čitali šta su pisali njihovi drugari iz razreda. Nakon što je pročitan jedan od papira, pitala sam ko je to napisao i da li žele da se jave.

Govorim vam, nikad me ništa nije toliko dotjeralo do suza kao to što su ta djeca podijelila sa razredom.

Stvari poput samoubistava, roditelja u zatvoru, droga u porodici, roditelja koji su ih ostavili, smrt, rak, gubitak kućnih ljubimaca (jedan je rekao da mu je hrčak umro jer je bio debeo, pa smo se smijali) i tako dalje.

Djeca koja su čitala su plakala jer im je bilo vrlo teško. Autor (ako odluče da kažu ko je) bi takođe ponekad plakao. To je emotivno bio vrlo iscrpljujući dan, ali čvrsto vjerujem da će moja djeca osuđivati manje, voljeti više i opraštati brže.

Ova kesa visi kraj mojih vrata da ih podsjeti na to da svi imamo neki teret. Ostavljamo ih kraj vrata. Kad su odlazili rekla sam im da nisu sami, da su voljeni i da se međusobno podržavamo.

Čast mi je što sam njihov predavač.

Saša Leper – Lola

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.