U mojoj Crnoj Gori izmišljaju neka nova slova i neku novu istoriju. Ja nigdje nijesam čuo, a znam sve naše junačke pjesme napamet, da je iko zaplakao za nekim junakom iz Duklje. Znam za kneza Lazara, Miloša Obilića, za tri srpske seradara – Đoka, Iliju i Šćepana. Mogu zube da mi izvade, ali mozak ne vjerujem!
Tekst se nastavlja poslije oglasa
Danas se lako gubi čast. Pouke Marka Miljanova o čojstvu i junaštvu treba da budu dostupne narodu na svakom mjestu. Na fakultetima, pijacama, pozorištima, poštama… Na bilbordima, umjesto izanđalih i nepismenih poruka ovih prevaranata koji se predstavljaju kao političari. Sve zidove po gradu treba ispisati Markovim porukama, umjesto škrabotina drogirane omladine.
Današnji mediji ogadiše narodu jezik i riječ. Ima novina u kojima se samo piše o gaćama, švalerkama, silikonima… Fali samo da se ozvuče, pa da ih narod nosi kao video tranzistore. Da gleda u gaće, a da sluša pjesmu.
U mojoj Crnoj Gori izmišljaju neka nova slova i neku novu istoriju. Ja nigdje nijesam čuo, a znam sve naše junačke pjesme napamet, da je iko zaplakao za nekim junakom iz Duklje. Znam za kneza Lazara, Miloša Obilića, za tri srpske seradara – Đoka, Iliju i Šćepana. Mogu zube da mi izvade, ali mozak ne vjerujem!
Uvijek sam se sjećao savjeta moje tetke Vide koja je čast suprotstavljala svakom životnom iskušenju. Hiljadu puta sam je proklinjao zbog tih moralnih i ljudskih načela koje sam branio u životu, ali sam ostao čovjek sve dosad.
Moraju ljudi da se osvijeste. Sjećam se jednog boravka na Svetoj gori kada smo pješačili od manastira do manastira, kada sam zaostajao za društvom i imao svoju „krivinu iskušenja“, sjećam se kako je lijepo kada čovjek provjerava svoje snage, pa ih prevaziđe. Onda smo došli do Starog Rusika i sjećam se usamljenog monaha, Rusa koji je ličio na Dostojevskog i koji mi je dao ćebe da onako vruć ne sjedim na kamenu. To njegovo „nu daragoj…“, to je ono što me je podsjetilo na djetinjstvo, na moju strinu ili neku tetku iz mog sela. A prvi put ga vidim u životu i on mene. Znači, to je taj neki normalni ljudski odnos koji je izgubljen i koji se osjeća u malim stvarima.
Nemam duhovnika, jedino se trudim da slijedim primjere nekih dobrih ljudi. Neki od njih ne pripadaju Crkvi, ali su po svom načinu života neuporedivo veći vjernici od mnogih koji svakodnevno posjećuju neke hramove.
Želja mi je da još odem na Svetu Кatarinu Sinajsku, ali do tamo je, na žalost, pješačenje obavezno. Ako u tome uspijem, napraviću podvig nad samim sobom i imaću čime da se podičim.
Izvor: sedmica.me
Be the first to comment