Sa ovolikom količinom svakodnevne histerije ne može se živjeti, a bogami ni preživjeti

Adis Pokvić iz Gornjeg Vakufa sam je ispisao uvredljive grafite i prijeteće poruke na svojoj kući i po svom autu o „balijama“, o Srebrenici, ratu. Opsežnim radnjama na terenu došlo se do materijalnih dokaza kao i priznanja oštećene osobe A. P. rođene 1987. godine, da je sama počinila radnje koje su okarakterisane kao djelo izazivanja rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti, izjavili su iz policije.

Adis je objavljivanjem fotografija sa porukama mržnje postao zvijezda u medijima, uzimali su od njega izjave, o njemu su pisani tekstovi. Fejsbuk je nakon toga uobičajeno „gorio“ od virtuelnog fajta, onako kako to ovdašnji svijet najbolje zna i jedino umije. Do kraja. Virtuelni udar bio je jednak onom toplotnom. 

Vijest da je Adis poruke mržnje ispisao sam danas ne izaziva ni približne reakcije i interes medija i publike kao što je vijest o fasadi i karoseriji punoj mržnje izazvala prije neki dan. Medijima je, kao i Adisu, očigledno dosadno i znaju da priče o pomirenju, uspjehu, suživotu i sreći ne prolaze ni blizu kao one o ratu, nesreći, mržnji i strahu. Jer za bolje i ne žele da znaju. I nisu samo krivi mediji, kriva je i publika koja većinski traži takve medijske proizvode, ne shvatajući svoje saučesnoštvo u stvaranju sve veće histerije, mržnje i straha.

U poslijeratnom društvu kao što je bosanskohercegovačko, u kojem procesi suočavanja sa prošlošću nikada nisu pokrenuti i u kojem se svakodnevno otvaraju, ali ne i zatvaraju ratne priče, upravo mediji bi trebalo da budu najosjetljiviji na teme koje mogu postojeću strah i mržnju pospješiti. Međutim, sasvim suprotno, većina medija u BiH podilazi najnižim strastima publike, trgujući emocijama. Vlasti ovakva situacija, koja se svakog trenutka može oteti kontroli, ne zanima, jer su one i formirane upravo na najnižim strastima većine, i jer je njihova svakodnevna pljačka periferna tema u odnosu na dobro staro ubijanje. 

A za to im trebaju i balije, i četnici, i ustaše, i živi, i virtuelni. 

Adis je samo budala. Velika. 

Međutim, to što je sam napisao poruke mržnje na svom autu i kući ne čini ih manje štetnim. Jer te i takve poruke i dalje će se pojavljivati po stadionima, na javnim skupovima, na zidovima i znakovima pokraj puta, po medijima. Jer ih publika shvata kao zajebanciju, kao identitetske parole u svijetu u kome komšija i „drugi“ i ne trebaju.  

A trebalo bi, ako već nije prekasno, kao društvo da počnemo da se liječimo, jer sa ovolikom količinom svakodnevne histerije, ne da se ne može živjeti, nego ni preživjeti.

Aleksandar Trifunović – Buka

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.