Ujedinjeni robovi

Na svjetlu novu istoriju kulturne, odnedavno i sportske saradnje, filmskih i pozorišnih koprodukcija, komuniciranja i naprosto – međusobne ljubavi mlađih generacija, mnogih rođenih poslije raspada Jugoslavije, sijenku baca samo (malo)brojnost te populacije. Na drugoj strani je veća i manje vidljiva, a itekako prisutna populacija jugoslovenskih robova – radnika koji preživljavanje za sebe i svoje traže u razvijenijim dražavama.

Iz Slovenije „otiču” visoko školovani, većinom u udaljene, ali i evropske države: to iseljavanje odnese svake godine po nekoliko hiljada mlađih, ali je izvijesno dobar dio toga predviđena evropska mobilnost. Drugi, veći dio, nalazi bolje plaćen posao u Austriji i putuje svaki dan na posao preko granice; ponekad se takve porodice i presele. Postanu vidljivi kad zahtjevaju manje poreze u domovini. Iz Hrvatske nevidljivo odlaze veliki brojevi: putovanje kroz Slavoniju daje očit dokaz, pravu pustoš koja se vidi u poljima i u naseljima.

Stvari postaju drugačije preko Hrvatske, još ne šengenske granice: ne samo da sve što može da radi hoće napolje, nego mnogi biraju Sloveniju, zbog blizine i lakšeg sporazumijevanja. Poslije predugog perioda rasističke izbirljivosti, slovenački kapitalisti su konačno uvidjeli dragocijenost ovih radnika. U mnogim gradovima BiH postoje uredi, povezani sa konzulatima i ambasadama; na takvim mjestima se mobilišu radnici i iz Srbije, Makedonije, Crne Gore i Kosova. Spomenuto „lakše sporazumijevanje” tu funkcioniše: prva zamka je potpisivanje ugovora, čije detalje, zvrčke i prevare potpisnici nisu u stanju da ulove. Agencije su legalne, dio slovenačke administracije, kontroliše ih tržište radne snage. To praktično znači da je radnik rob poslodavca od trenutka kada potpiše (ili ne potpiše, i toga je dosta) ugovor. Ne bira mjesto, firmu ili posao, već je „dodijeljen”, premiještaju ga bez njegove volje i obavještavanja. Dobija po pravilu bijedan smještaj, kretanje mu je ograničeno, plata neizvjesna. Zloupotreba je toliko da se o tome moraju pisati stotine stručnih članaka, analiza i knjiga… pa ih nešto nema. Često su upravo radnici „južnjaci” zloupotrebljavani za poslodavce u bankrotu, o čemu ih niko nije obavijestio unaprijed. Sa obavezom da rade za istog poslodavca godinu dana ili više (piše u ugovoru!) oni rade, i na kraju ne dobiju ništa, i ne mogu da urade ništa. Slučajeva odsustva svake pomoći, gubljenja posla i invalidnosti je toliko da je sasvim jasno kako je obećana zdravstvena pomoć čista laž. Ponekad radnike poslodavci šalju u Njemačku: tako su i procurili prvi podaci, jer njemački sindikati imaju nezgodan običaj da posmatraju situaciju radnika. Zahvaljujući njima, neki su dobili nadoknade i uspjeli da se vrate kući. Slovenački sindikati takođe pokušavaju da pomognu u okvirima svojih mogućnosti i mnogo manje moći u mrežama vlasti. Slovenački mediji u posljednje vrijeme sve češće prikazuju najgore slučajeve eksploatacije i zloupotrebe.

Možda sve nije tako strašno: no uznemirava strah radnika da bilo šta kažu. Na našoj zgradi su tri mjeseca obnavljali zadnju fasadu. Prije toga je kuća angažovala firmu sa slovenačkim imenom, koja dva mjeseca nije uradila ništa. U ulici je za to vrijeme firma sa albanskim imenom vlasnika odlično odradila već tri fasade, te je i naša kuća potražila istog izvođača. Predradnica je Slovenka, sva komunikacija sa radnicima išla je samo preko nje. Vlasnik firme pojavljivao se na dogovorima sa kućom, i ispunjavao je sve uslove. Ukratko, uspješan posao.

Tri mjeseca smo slušali radnike: bilo je Albanaca, Srba i Bosanaca. Prepoznavali smo ih po pjesmama koje su pjevali – upotreba tranzistora očito je zabranjena zbog ukućana. Albanac, prelijep mladi glas, pkevao je gradske pjesme, na albanskom. Bosanac je pjevao rijetko, uglavnom nove sevdalinke, Srbin nije imao sluha. Kako je bio stariji, pomagali su mu da se popne na skele, ali su mu priznavali da niko tako precizno ne malteriše ivice. Njihovi razgovori, šale i povremene bodlje (nikad ništa o Slovencima) davali su utisak o suživotu kakav bi mogao biti. Relativno često govorili su o svojim ljubavima – nikad o ženama, i nikad opsceno. I nikad, nikad o ratu. Kako nisam dušica koja bi se raznježila nad učtivošću robova i nad onim ogavnim „čisto, makar i zakrpano”, prepoznavala sam slojeve cenzura i autocenzura, poštovanje vlasti i onoga koji zapošljava i plaća. Odnosi su, kako izgleda, bili podnošljivi. No ono što ih je držalo na poslu i u uslovima koji se nisu mogli saznati ni uz rakijicu i kafu, bila je nada u povratak, sa nešto malo skromnih projekata tamo, kod kuće. Upoznali smo, dakle, one kojima je možda malo bolje od drugih. Ono što nepovratno steže grlo i uvjerava u ropski status je to što su oni, kako izgleda nepovratno, izgubili osjećaj jednakosti koji su, bar oni stariji, nekada imali. No ako jesu, onda možda ima više izgleda da će osluhnuti i odgovoriti na neki poziv, na neku pobunu, i roblje će se dići, Matija Ivaniću, s mašklinima u boj poći, nastati će novo doba, itd.

Sila i nepravda možda izgledaju nenaklonjene padanju u ovome trenutku. Možda i osnove ropstva koje su izgrađene u tzv. tranziciji sada izgledaju još čvršće, jer se hrane rasizmom. Ono što nam Matija Ivanić nikako ne može oprostiti, naročito kad ustane iz groba, jeste da to ne vidimo i ne rušimo.

Svetlana Slapšak – Peščanik

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.