Prošao sam pola svijeta, vidio i proživio svašta, ljudi me poštuju u Kanadi, gdje već decenijama živim, ali kad zamiriše priroda i čujem cvrkut ptica u rodnim Dolima, poželim da taj trenutak vječno traje.
Tekst se nastavlja poslije oglasa
Tako je svoju priču za “Glas Srpske” počeo Radovan Dangubić, starina koji gazi osmu deceniju, a ovih dana se, još jednom, vratio u rodni kraj, u Bileću i Hercegovinu. Međutim, ovaj put ne sam, nego sa sinom, snahom i dvoje unučadi, koji su prvi put u zemlji svojih predaka i sa suzama u očima došli u Dola, rodno selo svog djeda.
– Džaba sve, gdje god sam išao, uvijek sam o Hercegovini maštao. Iako u Kanadi dobro živim, postoji nešto što čovjeka vuče tamo odakle je potekao. Kako godine prolaze taj osjećaj je sve jači – kaže Dangubić.
Posebno ga, kaže, raduje činjenica da su njegovi potomci iskazali želju da prevale toliko kilometara i dođu da posjete ognjište predaka, o kojem će, nada se Dangubić, pričati kada se vrate u daleku Kanadu. Svime što je vidio u djedovini, oduševljen je i njegov sin, Miodrag.
– O Dolovima i Hercegovini čuo sam iz očevih priča. Iako je cijeli moj život u Kanadi, porodica i posao, uvijek je postojala želja da dođem i vidim. Evo, nakon toliko godina i ostvarila se – kaže Miodrag.
Dangubić senior, je krepki i vitalan starac od 76 godina čija je životna priča je u stvari preslikana životna sudbina Hercegovca kojeg život nije mazio i pazio, nego na njega ostavio jak pečat sudbine.
– Život je tako htio, a Bog odredio da oca Radu prvi put vidim u 25. godini kada sam otputovao u Kanadu kod njega. Niti sam ja mogao kod njega, a nije ni on kod mene. Otac je kao mladi pripadnik Jugoslovenske vojske u otadžbini zarobljen 1943. i prebačen u Italiju u zarobljeništvo, a poslije rata otputovao je u Kanadu gdje je, tugovao za rodnom grudom – kaže Radovan.
Priča da je imao tri mjeseca, kada mu je otac otišao, a da je ideja o sastanku i viđenju sa njim iz godine u godinu jačala.
– Rijetko smo kontaktirali, ali želja da vidim oca u meni je buktala. Na jednom sam odlučio ili kod oca ili u crnu zemlju. Nikome ništa nisam govorio, dugo sam razmišljao kuda i kako i odlučio, preko Slovenije. Otac je platio avionsku kartu i sve troškove – kaže nam Radovan.
Susret na aerodromu u Torontu bio je posebno potresan. Čiča Radovan nam govori da ga je dočekalo tridesetak pripadnika srpske emigracije, a ispred njih sa suzama otac Rade. Zagrljaj je trajao pola sata, sjeća se Radovan, a suze su se slijevale niz lice, baš kao sada na rodnom pragu, gdje odavno ne dime odžaci. Te večeri, priča on, kao da se u Toronto Hercegovina preselila, odjekivale su pjesme, čule se gusle… Komšije su se bunile, policija tri puta na vrata dolazila, a Hercegovci su pjevali…
– Ovdje je moja kuća, tu moje srce živi. I drago mi je kad vidim da se moja unučad, koja odlično govore srpski jezik druže sa djecom u Hercegovini. Onda znam, vraćaju se u rodni kraj i znam da nijedna muka nije ni dovijeka niti je zaludna bila. Znam da moj otac s mirom počiva znajući da je Hercegovina i Republika Srpska postala i ostala naša matica – rekao je Dangubić.
Izvor: Ratomir Mijanović / Glas Srpske
Be the first to comment