Moć nemoćnih

Slušam ovih dana komentare na proteste, na ljude koji se okupljaju, na one koji „kukaju“ i na one koji javno govore da nisu zadovoljni. Кažu ljudi da su oni koji se bune dokoni, da ne mogu ništa promijeniti i ne treba nasjedati na „cirkus“ opozicije. Кažu da su smiješni, da ovdje pojedinac ne može ništa i da ne treba ići na ulicu i zamjeriti se nekome.

Ovi drugi sjede kod kuće, gledaju dnevnik, psuju političare, psuju državu, malu platu, nisku penziju, psuju sami sebe što ne mogu ništa da urade. Кažu da ne vide osobu koja bi nas povela naprijed, kažu da opozicija ne može ništa da uradi.

Možemo li mi?

Zašto treba opozicija da nam kaže da plata ne može napuniti potrošačku korpu? Zar ne vidimo sami? Zašto sve borbe postaju političke? Pa zar mi kao narod ne možemo sami da izađemo i svima im pokažemo da nismo ovce?

Nije narod nezadovoljan jer je opozicija tako rekla. Nisu oni izmislili krizu i loš standard, prije da su tome doprinijeli. Iako teško da može gore, niko ne garantuje da će ovi sljedeći biti bolji, ali zašto ne pokušamo? Zašto ne pokažemo i ovima sada i svakom sljedećem da nisu nezamjenjivi? Ako ne ide na izborima, ići će na ulici. Problem je što nam je za to potrebno više od šake penzionera. Trebamo nam svi. I na izborima i na ulici.

Ako predsjednik, nečelnik ili gradonačelnik ne radi kako treba, ajde da svi izađemo na izbore i glasamo za nekog drugog. Nemoguće je da pokradu sve glasove. Neizlaskom na izbore im niste naškodili nego pomogli.

Ajde da, kad se ministar prosvjete nađe u sred skandala, nijedan nastavnik ne dođe na posao dok ne da ostavku; Кad se neki funkcioner kretenski ponese prema novinarima, svi napustimo konferenciju; Кad nam najave da će da usvoje zakon o povećanju poreza da svi idemo pred Skupštinu i čekamo da nam objasne zašto to rade.

Narod nije ni svjestan koliku moć ima. Zato je, ako mene pitate, najveći problem naših građana to što misle da ne mogu ništa da promijene. Ne smijemo se predati.

Godinama se krije otrov od kojeg može da oboli cijeli grad, pa i šire, a ljudi ćute. Djeca vam prolaze pored toga i idu na bezen, na fakultet. Ljudi, živite dolje gdje otrov stoji godinama, a vi ćutite. Zar je i piralen izmislila opozicija?

Za nadležne me ništa više ne može iznenaditi, oni su bahatošću prešli sve granice, ali narod mi nije jasan. Mislim da je krajnje vrijeme da diplome kursa za njegovatelja zamijenimo trensparentima. Šta treba da se desi da shvatimo da moramo nešto preduzeti? Znam, čekate da se vama nešto desi.

Je li čekate da vaše dijete bude David Dragičević? Da vaše dijete bude vatrogasac koji je čistio kancerogeno zemljište? Da vaše dijete bude djevojka koju je seksulano uznemiravao radnik javnog fakulteta koji nije dobio otkaz? Čekate da vaše dijete sutra bude na birou, jer vi niste ničiji igrač? Čekate da za vaše dijete sakupljamo novac SMS porukama?

Кao što sam rekla, najgora vlast je ona koja misli da je nezamjenjiva. Možda bi i ovi bili dobri da znaju da im može doći kraj. Još samo da narod to skonta, pa da onda fino idemo naprijed, jer nismo mi nemoćni – mi samo nismo svjesni svoje moći.

Onima koji su zadovoljni i koji su se izborili da imaju sve što im je potrebno i onima koje ne dotiče ni politika, ni loš standard – svaka čast. Oni imaju pravo da budu zadovoljni, ali ni oni nemaju pravo da kritikuju druge što nisu zadovoljni.

Oni nezadovoljni moraju da prestanu da misle da ne mogu ništa promijeniti, jer mogu. Ako ne zbog sebe onda zbog svoje djece, jer su ovi što uništavaju ovu zemlju svoju poslali vani na prestižne fakultete.

A šta ćemo mi sa svojima?

Tanja Vukomanović

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.