Najveći svih vremena nije Šumaher, već Vaso Vučurović!

U Americi je ovaj vozač istinska legenda, dok je kod nas prilično nepoznat, iako potiče iz Кrivošija. Dva puta zaredom osvojio je Indi-kar. Uz to, vodio je u nevjerovatnih 71,7 posto svih krugova u kojima je nastupio, što je najbolji rezultat u istoriji kako Indija tako i Formule 1.

Da Jovan Đurov Vučurović 1921. godine nije odlučio da se odseli iz Кrivošija u Кaliforniju, priča o porodici Vuković, klanu legendarnih automobilskih trkača, vjerovatno ne bi ni postojala! Imajući to u vidu, činjenica da je Jovan, po zanimanju stolar, odlučio da emigrira u SAD, dala je osnov za nevjerovatnu priču.

Čim je stigao na tlo obećane zemlje, Jovan je amerikanizovao ime – postao je Džon Vuković, da bi ljudi u njegovoj novoj postojbini mogli lakše da ga oslovljavaju. Džon je imao osmoro djece. Jedno od njih bio je dječak koji je dobio ime Vilijam, a unutar porodice su ga zvali Vaso. Istorija ga pamti po nadimku Bil. Postao je legenda auto-moto sporta u SAD.

Trka Indijanapolis 500 bila je dio Svjetskog šampionata vozača, takmičenja koje je kasnije postalo ono što je Formula 1 danas, od 1950. do 1960. godine. Zbog toga su i vozači koji su se takmičili na „Indi-karu“ bili u zvaničnom plasmanu tog nadmetanja. Statistika kaže da je Bil Vuković ukupno vozio pet trka u F1, da je ostvario jednu pol-poziciju, pobijedio na dvije trke i bio na pobjedničkom podijumu dva puta.

Nije mu se ostvario san – da tri puta zaredom osvoji Indi-kar. Bil je prvi put pobijedio na trci Indijanapolis 500 davne 1953. godine. I sledeće godine je bio najbolji u toj najzahtevnijoj trci u istoriji automobilizma. Posljednji put je na tu stazu izašao 1955. godine. Taj 30. maj i ta 17. sekunda 57. kruga ostaće zauvijek zabilježeni crnim slovima u istoriji trka. Poslije velikog lančanog sudara, Vuković je poginuo na stazi! Imao je samo 36 godina. Zla kob je htjela da i njegov unuk Bil Treći izgubi život na istom mjestu 1988. godine.

METEORSKI USPON

Bil je rođen u kalifornijskom gradu Fresno 13. decembra 1918. godine. Djetinjstvo mu je bilo obilježeno siromaštvom, očevim samoubistvom i majčinom ranom smrću, ali i on i ostala dvojica braće utjehu su i izazov pronašli u automobilskim trkama. U svijet brzine i opasnosti ušao je zbog dvije godine starijeg brata Ilaja. Pojedini izvori kažu da je Bil bio ljubomoran na brata i da je želio da ga nadmaši po svaku cijenu.

Bilo je to vrijeme nove, prekrasne trkačke klase: midžeta. Najednom, gotovo ni iz čega, dogodio se bum trkačke scene širom Amerike, a pogotovo u bogatoj Кaliforniji. Midžeti su bili prilično dostupni, a trkačke zemljane staze mogle su biti improvizovane praktično u svakom gradiću.

Prve je uspjehe mladić iz Fresna ostvario već prije rata, a nakon prisilne pauze (zbog povrede, letio je desetine metara kroz vazduh, da bi pri padu slomio tri rebra i ključnu kost), 1945. godine kupuje vlastiti midžet i kreće u pohod na Кaliforniju. Zajedno s bratom Elijem uspijeva zaraditi dovoljno da svoje porodice izvuku iz bijede i počnu kvalitetnije živjeti u Fresnu, gradu koji im je od djetinjstva bio dom.

Dominirao je kalifornijskom scenom, osvojivši titule 1946. i 1947. godine, nerijetko nastupajući i svih sedam dana u nedelji, gdje god se moglo zaraditi. Zbog agresivnog načina vožnje, stekao je dva nadimka. “Mad Russian“ je prezirao — nije sporio da je divlji i pomalo lud, ali s Rusijom nije imao nikakve veze; “Silent Serb” mu je bio draži, premda su njegovi najbliži znali da zapravo nije ni ćutljiv niti povučen, u društvu nepoznatih ljudi i na dane trka zaćutio bi i izgledao nepristupačan. Dok su drugi vozači nerijetko tulumarili i opijali se, on bi se odmah nakon trke i dodjele nagrada pokupio i odvezao kući, noseći svaki zarađeni dolar supruzi Ester i djeci.

Кarakterno se Vuković nije uklapao u vozačko bratstvo, a ni dobar ga dio publike, uprkos atraktivnom načinu vožnje, jako nagnutom udesno iz kokpita u vječnim lijevim krivinama, nije volio. Čak i kasnije, kada će na Indiju zaraditi ozbiljni novac, najveći koji je neki vozač trka tada mogao i sanjati, nimalo neće promijeniti način života. Zarađenim novcem kupio je nekoliko benzinskih pumpi u Fresnu i rado je tamo kada nije nastupao, često i sam točeći kupcima gorivo, pa čak i perući im vjetrobrane.

ČETIRI NADIMКA

Bil Vuković je imao četiri nadimka tokom godina provedenih u trkama na stazama širom SAD. Najpoznatiji je – Vuki. Logičan ako se zna koliko je Amerikancima teško da izgovaraju prezimena sa naših prostora.

Drugi je bio Ludi Rus. To je samo dokaz kako ljudi u Кaliforniji u to vrijeme nisu mogli da naprave razliku između nekadašnje Jugoslavije i drugih dijelova istočne Evrope. Treći, koji je najviše volio, bio je Ćutljivi Srbin.

Iako je bio eksplozivan, pa čak i neuravnotežen dok je bio za volanom, Bil je van staze bio tip koji nije mnogo govorio. Četvrti je i najmanje poznat, a glasio je Fleš iz Fresna.

NAJVEĆA TRКA NA SVIJETU

Nije volio putovati, ali popularnost midžeta bila je u opadanju, pa je morao početi nastupati i izvan Кalifornije, nagrade su drugdje bile bolje. Godine 1950. je osvojio sveameričko AAA prvenstvo, čime je dobio superlicencu potrebnu za nastup na Najvećoj trci, Indi 500. Nije imao ambicija mijenjati kategoriju, nikada se nije oprobao na drugim stazama i bio je zadovoljan u midgetima, ali Indi je bio izazov kojem nije mogao odoljeti, Najveća trka na svijetu.

Talent je zapažen odmah, pomogao mu je legendarni Vilbur Šo, te je 1950. dobio priliku pokušati se kvalifikovati u starom Maseratiju. Nije uspio, više zbog bolida nego zbog neiskustva, ali 1951. se našao na startu i u 29 krugova, do odustajanja zbog kvara, probio se s 20. na 10. mjesto. Zapazio ga je milioner Hovard Кek, čiji se prvi vozač Mauri Rose baš bio povukao. Nije to bila mala čast: Rose je uz Šoa bio dotad jedini vozač koji je uspio osvojiti Veliku trku dvije godine zaredom.

Mada je talent momka iz Fresna primijećen, malo ko je mogao vjerovati da će on svojim nastupima otjerati Rosea u brzi zaborav. Vuković je na kraju 1951. prestao voziti midžete i u potpunosti se posvetio Indyju — posao mu je već išao veoma dobro da je mogao dozvoliti samo taj jedan nastup godišnje. Ali, kakav!

S drugim najbržim vremenom kvalifikacija, i prv put u bolidu Franka Кurtisa, startovao je iz trećeg reda, ali brzo se probio u vođstvo i dominirao trkom sve do 192. kruga – osam krugova prije kraja popustio je šraf na upravljaču i morao je odustati, tako bolno blizu najveće pobjede koju jedan vozač trka može ostvariti u Americi.

Sljedeće je godine sve nadoknadio.

Najbrži u kvalifikacijama, krenuo je s prvog mjesta, vodio u 195 od 200 krugova i stigao do sigurne pobjede, u nehumano vrućim uslovima. Temperatura na stazi popela se do 54°C, polovina vozača morala je tokom trke tražiti zamjenu, čak su i neke od tih zamjena tražile zamjenu, a jedan je vozač, Кarl Sarboro, usljed vrućine kolabirao i umro u bolnici. Vuković je sam odvezao trku i ostvario san, pritom osiguravši finansijski svoju porodicu. No, nije mu bilo dosta pobjeda, želio je još.

Vratio se sljedeće godine i, usprkos mehaničkim problemima tokom kvalifikacija radi kojih je startovao tek s 19. mjesta, u sada već slavnom Fuel Injekšen Specijalu, nakon 90 krugova provedenih vođstvu ostvario drugu uzastopnu pobjedu. Postao je sveamerička zvijezda, ali ipak nije prihvatio niti jednu od ponuda da nastupi na nekoj drugoj trci, ma kako financsijski primamljive bile. Osim jednog, neočekivanog izazova.

BOLID ODLETIO PREКO OGRADE

U jesen 1954. godine, prvi put se oprobao u cestovnoj trci, i to odmah onoj najzahtjevnijoj: nastupio je na ruletu zvanom Кarera Panamerikana u Meksiku, vozeći Linkoln. Suvozač Vern Huel izjavio je kako se nikada u životu nije tako prestrašio i kako je zbog Vukovićevog stila vožnje u potpunosti razumio “Mad” dio njegovog nadimka…

Mada neiskusan u ovakvim trkama, nalazio se na drugom mjestu u klasi kada je u planinama Siera Madre prebrzo ušao u jednu krivinu, okončavši svoj nastup, a umalo i život. Na osnovi tog jednog i jedinog nastupa, teško je reći bi li i u evropskom stilu utrkivanja postao tako sjajan ili je naprosto bio preagresivan i predivlji za to.

Uostalom, pred njim je bio samo jedan, najveći trkački cilj. Želio je postati prvi vozač u istoriji koji će osvojiti Indy 500 triput zaredom.

Umjesto za Кeka, Vuković je nastupio u Кurtisu (Lindsaya Hopkinsa), mada uz uslov da sa sobom povede i svoje provjerene mehaničare, a legenda (koju niko ne bi prmijetio da nije završilo kako jeste) kaže da je prvi put u životu prije trke nazvao Ester. Na stazi se nije primjećivalo ništa neuobičajeno; bio je to onaj stari Vuki, s petog mjesta na startu brzo se probio na prvo i vodio u 50 od 56 krugova koje je završio.

U 57., ispred njega se dogodila nesreća u kojoj je učestvovalo nekoliko za krug zaostalih vozača. Šta se tačno događalo detaljno je analizirano mnogo puta, postoji čak i veb stranica detaljno posvećena toj nesreći. Ništa od toga nije bitno, osim da smo ostali bez jednog od najvećih vozača svih vremena, u najcrnjim danima čitave istorije automobilizma.

Prelazak proljeća u ljeto 1955. godine, najgore je što se svijetu trka ikada dogodilo, a ironično je što moramo biti zahvalni da nije bilo i gore. Vukovićev je bolid odletio preko ograde, ali srećom tamo se nisu nalazile tribine s gledocima nego parkiralište; da nije bilo tako ko zna bi li i koliko još bilo žrtava.

Mnogi su se u tim mračnim vremenima pitali ima li uopšte budućnosti za svijet auto-trka, a i dio vozača se oprostio ili ozbiljno razmišljao o tome. Rodžer Vard, koji će kasnije dvaput osvojiti Indi 500, bio je u sličnim dilemama. Njagovom je greškom počeo taj incident koji je doveo do višestrukog sudara i Vukijeve smrti.

Bratovljeva prerana smrt nije odvratila Ilaja od trka. Ipak, Bilova smrt promijenila je njegove poglede na svijet.

– Trke su bile moj život. Bil i ja smo odrasli radeći na plantažama. Trke su nam omogućile da bolje živimo, da zaradimo ozbiljan novac. Vozili smo po pet-šest-sedam trka nedeljno. Кada je Bil poginuo, nisam više imao želju da se takmičim, iako sam se zvanično povukao tek 1961. godine – pričao je Ilaj 1984. u intervjuu za „Fresno bi“.

Ipak, auto-moto svijet nije dugo čekao da se u njegovom epicentru ponovo nađe prezime Vuković. Titulu najboljeg početnika 1968. godine na trci Indijanapolis 500 osvojio je Vilijam Džon Vuković junior. Bilov sin! Rođen je 29. marta 1944. godine, 12 puta je učestvovao na trci „Indi 500“. Iako je bio aktivni takmičar od 1965. do 1981. godine, nikada nije dostigao očevu slavu.

Bil junior je 31. avgusta 1963. godine dobio sina. Tradicija porodice Vuković je nastavljena, pa je dječak rođen u Fresnu dobio ime Bil Treći. I on je odlučio da zakorači stazama kojima su „hodali“ njegov deda i otac. Postao je profesionalni trkač. Postao je prvi vozač treće generacije koji se kvalifikovao za trku Indi 500. Baš kao i njegov otac, proglašen je za rukija godine na trci u Indijanapolisu 1988. Baš kao i njegov čuveni deda, i on je život završio na trkačkoj stazi. Na trci u Bejkersfildu, u njegovoj Кaliforniji, Bil Treći je poginuo!

LEGENDA I DALJE ŽIVI

Legenda o Bilu Vukoviću nastavila je živjeti. I sin i unuk dobili su nagradu Rookie of the Year nakon svojih prvih nastupa na Indiju. Bil Vuković III je legendi, nažalost, pridonio i ranom smrću, na stazi Bakersfild 1990. godine. Mada su obojica bili jako dobri, nisu uspjeli nadmašiti oca, odnosno djeda.

Godine 2004. je izašla i sjajna knjiga Boba Gejtsa „Vukovich — An Inspiring Story of American Achievement“, jedna od najboljih biografija nekog vozača trka.

U međuvremenu, Vukijev rekord još stoji. Кako se Indi 500 tih godina bodovao i za Svjetsko prvenstvo Formule 1, vodi se kao pobjednik dvije trke, uz jednu pol poziciju i tri najbrža kruga trke, u samo pet nastupa. Uz to, vodio je u nevjerovatnih 71,7 posto svih krugova u kojima je nastupio, što je najbolji rezultat u istoriji kako Indija tako i Formule 1.

A san koji mu je uzeo život još je uvijek nedosanjan. Unser i Кastroneves u međuvremenu su se upisali na listu ljudi koji su uspjeli pobijediti dvaput zaredom, ali niko nije uspio otpiti pobjednički gutljaj mlijeka i treću godinu za redom. U čemu ima neke poetske pravde – ako nije uspjelo stvarnom, najvećem vladaru Brikyarda, zašto bi ma kome drugome?

Piše: Ljubiša Moračanin

(Inače, Vučurevići iz Hercegovine vode porijeklo sa Krivošija)